Znajući da će biti potpisano „Sarajevsko primirje“, JNA je od 31. prosinca 1991. do 3. siječnja 1992. organizirala napad na šire zadarsko zaleđe, time i na Donji Zemunik. Napad je bio izveden svim mogućim snagama, uključujući i zrakoplovima. JNA i pobunjenici bili su svjesni kako će zračna luka u postojećem rasporedu snaga, usprkos oružanoj nadmoći, ostati izloženaudarima hrvatske strane. No ni posljednji pokušaj agresorske vojske da to ostvari, siloviti napad 3. siječnja 1992., nije završio uspješno jer su se hrvatske postrojbe obranile. Nakon neuspjeha na pravcima napada: Suhovare – Poličnik i Smoković – Donji Zemunik JNA je prešla u obranu. Zbog tog neuspjeha tehnika i objekti pobunjenih Srba i JNA u zračnoj luci ostaju u dometu hrvatskog topništva, ali su i ljudske snage koje čuvaju taj prostor izložene sve većim opasnostima. Ne samo što hrvatska strana odgovara topničkim udarima na svako granatiranje usmjereno prema Zadru, nego se svojski trudi diverzijama i psihološkim ratom destabilizirati protivnika. Brojni su oblici diverzija izvođeni prema zračnoj luci. Uostalom, dovoljan je uvid u dostupne dokumente JNA da se shvati koji su razmjeri hrvatskog pritiska na postrojbe agresora. Do stupanja na snagu „Sarajevskog primirja“ ratni dnevnik 180. motorizirane brigade JNA (180. mtbr) bilježi 16 pogibija vojnika, od toga najviše od diverzija ili od djelovanja topništva.
Zabilježena su i 43 ranjavanja pripadnika 180. mtbr, iznova od djelovanja topništva i diverzantskih prepada, djelovanja snajperista, ali i od minsko-eksplozivnih zasjeda. Od tog broja tek za 11 vojnika zabilježeno je da su stradali u pješačkim okršajima, većina u prvim listopadskim napadima prema Zadru, a zabilježeni su i slučajevi međusobnih ranjavanja i samoranjavanja. Djelovanje topništva, kako s jedne, tako i s druge strane, gotovo je nemoguće analizirati, osim što se može konstatirati da se topništvom djelovalo gotovo neprekidno. Po Zadru, ali i po zračnoj luci padale su na stotine i tisuće granata svih kalibara minobacača i haubica te projektili raznih raketnih sustava. U prvom valu napada na Zadar obostrano topničko djelovanje bilo je povremeno. No od studenoga 1991. topnički udari sa zračne luke i na zračnu luku postaju ne samo svakodnevni, nego katkada i višekratni; ispaljuju se i zaprimaju serije udara projektila svih kalibara.
Tako, primjerice, ratni dnevnik 180. mtbr u samo dva dana, 21. i 22. studenoga 1991., bilježi 22 topnička napada s hrvatske strane. Sličan, zapravo još daleko pogibeljniji dan za vojnike u zračnoj luci, bio je 7. prosinac 1991. godine. Ujutro 7. prosinca zabilježen je bijeg šestorice vojnika s dva kamiona i opremom, potom navečer novi bijeg još četvorice vojnika. Jedno vozilo uništeno je u eksploziji podmetnute mine prilikom prometovanja prema brdu Križ, a potom su napadnuti i padobranci JNA koji su krenuli u potragu za hrvatskim diverzantima te se bilježenova ranjavanja. Razvoj događaja koji dočarava žestinu topničkih okršaja za taj dan dogodio se popodne kada su hrvatske snage, nakon što je zapovjednik bitnice ZIS topova samovoljno ispalio neznani broj mina na Zadar, učinkovito odgovorile s 80 minobacačkih projektila, a konačno je toga dana, u znak odmazde, prema Zadru ispaljeno još 40 mina teških minobacača 120 milimetara. Topnički udari nastavljaju se i nakon okončanja otvorenih pješačkih okršaja, a dnevnik brigade bilježi brojne udare s hrvatske strane sve do kasnog proljeća, baš kao i samovoljne udare po Zadru s prostora zračne luke.
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. studenoga na svim kioscima!