Sjeverni Atlantik bio je poprište najdulje i najodlučnije bitke u ratu. Sve nade u pobjedu saveznika nad nacističkom Njemačkom oslanjale su se na Britaniju. Odande će početi zrakoplovna ofenziva, odande također drugo bojište. Britanija je, međutim, bila ovisna o opskrbi putem mora. Tri tisuće milja dugačke pomorske veze sa Sjevernom Amerikom predstavljale su put njezina života. "Presijecite taj put", rekao je Hitler, "i Britanija će ubrzo toliko izgladnjeti da će se morati predati".
Nije bilo dvojbe u tome koja strana uživa prednost u pomorskom ratovanju. Britanija je na moru bila devet puta snažnija od Njemačke. Međutim, upravo onako kao u Prvome svjetskom ratu, i sada su njemačke podmornice postale strahovito snažno oružje. Tako su konvoj "SC-42" napale podmornice na visini rta Farewell na Grenlandu i potopile dvadeset jedan brod od trideset šest brodova u konvoju prije nego što se spustila magla i spasila preostale brodove od uništenja.
Dugo se činilo da bi Hitler mogao postići svoju namjeru. Tek duboko u godini 1943. kriza je prošla. Dotad su milijuni tona nužno potrebne robe, tisuće brodova i brojne tisuće hrabrih ljudi nestali u ledenim dubinama Atlantika.
Pisanjem ovog članka teško je prikazati kako su ljudi umirali na moru, kako su se vukli sati beskonačne dosade i koliku je napetost, studen i izmorenost trebalo podnijeti – na objema stranama.
Ako je člankom nešto teško prikazati, zašto se članak ne proširi više od natuknica (vjerojatno) prepisanih iz Suzbergerove knjige. Ovo se teško može nazvati člankom, pogotovo člankom o petogodišnjem krvavom ratu na Atlantiku.