Kao odgovor na sve napetiju političku situaciju na Bliskom istoku, američki je predsjednik Dwight D. Eisenhower 5. siječnja 1957. stavio pred Kongres prijedlog nove, proaktivnije američke politike u toj regiji. Prijedlog, koji će postati poznat pod imenom „Eisenhowerova doktrina“, shvaćao je Bliski istok kao novu hladnoratovsku bojišnicu.
Doktrina je predviđala slanje američke ekonomske i vojne pomoći bliskoistočnim zemljama koje bi se našle pod prijetnjom oružane agresije, a Eisenhower je posebno isticao spremnost oružanih snaga SAD-a pri zaštiti teritorijalnog integriteta i političke samostalnosti država koje zatraže zaštitu od „međunarodnog komunizma“. Samo će takva politika, tvrdio je Eisenhower, odvratiti „komuniste željne moći“ od miješanja u politički život zemalja Bliskog istoka.
Doktrina je bila dijelom motivirana pogoršanjem arapsko-zapadnih odnosa i rastućim sovjetskim utjecajem u Egiptu i Siriji nakon Sueske krize 1956. godine. Sueska kriza, koja je rezultirala vojnom akcijom Velike Britanije, Francuske i Izraela protiv Egipta, kao i intervencijom Ujedinjenih naroda, dovela je do bujanja panarapskih sentimenata na Bliskom istoku te do jačanja utjecaja egipatskog predsjednika, Zapadu nesklonog Gamala Abdela Nassera. Eisenhower je vjerovao da je kriza stvorila opasan vakuum moći s obzirom na slabljenje francuskih i britanskih utjecaja u regiji te se pribojavao da će takav rasplet događaja dozvoliti Nasseru širenje njegove panarapske politike, omogućiti mu stvaranje saveza s Jordanom i Sirijom te pojačati sovjetski utjecaj.
Njegova je doktrina osmišljena kako bi spriječila takav scenarij i osigurala da Amerikanci, a ne Sovjeti, budu ti koji će ispuniti novonastali vakuum. I dok su Eisenhowerovi domaći politički protivnici i neki mediji bili kritični („Chicago Tribune“ nazvao ju je „šašavom“) prema doktrini za koju su tvrdili da je previše širokog raspona i nedovoljno određena, Eisenhowerov je prijedlog s lakoćom izglasan u oba doma američkog Kongresa. Iako nije tražio da se odmah odobre sredstva potrebna za provedbu takve politike, najavio je da će za te svrhe od Kongresa tražiti po 200,000.000 dolara 1958. i 1959 godine.
Takva se politika prvi puta isprobala u praksi u ljeto 1958. godine, kada je libanonski predsjednik zatražio američku pomoć uslijed nemira u toj zemlji. Amerikanci su poslali gotovo 15.000 vojnika, pomogli zaustaviti nemire i tim činom poslali jasnu poruku da je na Bliski istok došao novi igrač.
