Naslovnica

Heroj Domovinskog rata - Mile Blažević Čađo

Opasan eksplozivom i ručnim bombama, 15. srpnja 1911. u selu Zamlača u Pounju žrtvujući sebe, skočio je na vozilo pobunjenih Srba i uništio ga te je spriječio njihovo daljnje napredovanje.
19. siječnja 2016. u 10:41 7 komentara 7227 prikaza
VP
Foto: Vojnapovijest.hr

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Dvor bilo je oko osam­deset šest posto Srba, a Hrvata samo 9,2 posto. Onih 4-5 posto izjasnili su se Jugoslave­nima. Hrvati u najvećem broju žive u sedam pounjskih naselja uz rijeku Unu. Srpska naselja su na obroncima Zrinske i Trgov­ske gore. Nasuprot hrvatskim naseljima preko Une u Bosni, sada Republika Srpska, također žive Srbi. Dakle Hrvati su sa svih strana bili okruženi Srbima i su­luda je pomisao kako je ta šaka Hrvata mogla ugrožavati takvu nadmoćnost Srba. Srbi su govo­rili o ugroženosti, ali iz ćiriličnih napisa kojih je u Dvoru bilo na svakom koraku moglo se zaklju­čiti suprotno. Najbrojniji su bili oni "Ovo je Srbija!".

Strah kod Hrvata stvarali su i sami čuvari reda, ondašnja mi­licija. Još 1990. godine noću su pucali i bacali eksploziv, primje­rice u Strugi Banskoj. Treba reći da su pounjske Hrvate prozivali ustašama čak i oni s kojima su do jučer jeli i pili. Razumljivo je da su se pojedinci kojima se pu­calo po kućama, a koji su bili u HDZ-u, žalili miliciji u Dvoru. No ništa se nije poduzelo. Postalo je još napetije kada su milicajci Mi­licijske stanice Dvor odbili obući odore i prihvatiti obilježja hrvat­ske policije. Sva ta provociranja trebala su biti izazov Hrvatima da se poč­nu braniti, no svjesni da za to nemaju mogućnosti, zatražili su pomoć MUP-a da ih zaštiti od te četničke napasti. Da bi se to i po­stiglo, uspostavljena je u domu u Kozibrodu Policijska isposta­va Policijske postaje Hrvatska Kostajnica. Bilo je to u ponedjeljak 24. lipnja 1991. godine na blagdan svetoga Ivana Krstitelja. Kako prijašnje provokacije nisu urodile plodom, uspostava Policijske ispostave poslužila im je kao izgovor da otvoreno napad­nu susjede Hrvate. Istoga dana sazvana je Skupština općine Dvor, čiji je predsjednik bio Simo Rajšić, koja donosi odluku da se policija mora odmah povući ili će se u suprotnome dići sav srpski narod i silom je otjerati.

Tako su Srbi unaprijed pripre­mljeni napali svih sedam po­unjskih naselja. Dakle, nisu te četničke horde napale samo Po­licijsku ispostavu u Kozibrodu. Prije tih događanja Općinska skupština, također pod presje­danjem predsjednika Rajšića,  donijela je odluku o pristupanju općine Dvor takozvanoj Republi­ci Srpskoj Krajini. Normalno da se hrvatska policija nije povukla i pounjske Hrvate ostavila na nemilost dojučeraš­njih susjeda koji su pokazali svoje pravo lice. Tako, Pounjci okruže­ni sa svih strana, jer pucalo se i iz Bosne, odolijevaju četničkim na­padima do 26. srpnja. Tih trideset dva dana zapravo bilo je pravo mučenje Pounjaca jer im četnici, koji su se ukopali na uzvisinama iznad naselja i imali ih kao na dlanu, rafalnim pucnjevima u kasne noćne sate nisu dali mirno spavati, a istom takvom paljbom u rano jutro kao da su najavljivali buđenje. Dana 15. srpnja, kada su prvi put u 16.30 sati započeli granatiranje svih sedam naselja, nastaje pravi pakao. Bilo je i ra­njenih. Nisu gađali vojne ciljeve, jer ih nije ni bilo, već su onako nasumce ispaljivall minobacač­ke granate kalibra osamdeset dva milimetra.

Tako je bilo do 26. srpnja kada su četnici, akcijom nazvanom Žaoka, krenuli u konačni obra­čun s Pounjcima. Točno u deset sati ujutro na hrvatska naselja ispaljeno je stotine granata. Iz Dvora četnici su krenuli prema prvom pounjskom naselju Za­mlača. Upavši u selo, od civila koji se nisu uspjeli skriti stvorili su živi štit i tjerali ga ispred sebe poljem prema Strugi Banskoj. Put od oko dva kilometra hodali su do popodnevnih sati kada su ušli u selo. Hrvatski branitelji bili su na teškom iskušenju. Nisu pu­cali strepeći za živote civila koje su četnici koristili kao živi štit. Imali su i improvizirano oldopno vozilo, zapravo kamionet oblo­žen čeličnim pločama, na koji su postaviIi sto dvadeset milimetar­ski minobacač i trocijevni pro­tuzrakoplovni top. Ispred sebe su razarali i palili kuće i gospo­darske objekte, ubijall i silovali tko se nije uspio skriti. Sporo su napredovali, ali primaknuli su se središtu sela do potpornoga zida iza kojega je u zaklonu čekao he­roj Mile Blažević Čađo, pedese­tak metara od svoje kuće u kojoj su mu bili žena i djeca. Kada se to oklopno vozilo primaknulo, Čađo je opasan eksplozivom i ručnim bombama skočio na vo­zilo i žrtvujući sebe uništio vozilo i posadu.Tim svojim djelom Čađo je spriječio daljnje napredovanje četnika, jer ostavši bez oklopnog vozila povukli su se prema Dvoru - rekao nam je Milan Begić koji je skupljao raznesene komade Čađina tijela u krugu pedesetak metara.

  • mickeyzg:

    Domovinski rat 1911 godine?! A da prije objave pročitate napisano?

  • Avatar herbe
    herbe:

    Ni on jedini heroj hrvatske ima ih danas . I Robert Podolnjak je heroj Hrvatske . Javno je rekao da nije Srbim i promenio svoje srbsko prezime Jovanović u Podolnjak. Ali nije rekao da prezime Iranskog ili gotstskog porekla ... prikaži još!nskog ili gotstskog porekla

  • HDF-Struga:

    Dragi urednici svaka Vam čast na objavi ovoga tekst pogotovo nam je zadovoljstvo i čast što se radi o našem domaćem Heroju. Međutim moram Vam reći da ste napravili u podnaslovu jednu vjerovatno nenamjernu grešku ali ipak veliku pogotovo ako ... prikaži još! se uzme u obzir da ste jedan ozbiljan časopis koje mnoštvo ljudi prati i čita. Datum i godina dešavanja tog herojskog čina je 26.07.1991.g. na dan Sv. Ane, a mjesto tj. selo u kojemu se to dogodilo je Struga Banska. Također još jedan podatak koji je manje poznat javnosti je da je zajedno sa Milom Blaževićem-Čađom i Hrvatski policajac iz Zagreba Željko Filipović skočio pred taj kamion te također Herojski poginuo. To su činjenice koje moraju biti istinito napisane. Ovo nije kritika na Vaš rad već samo da ga upotpunite. Pozdrav iz Hrvatskog Pounja.