Prekomorska ekspanzija otvarala je nove mogućnosti za velika japanska poduzeća. Japanski gospodarstvenici potpomagali su militaristički vladajući sloj društva kako bi izvršili invaziju na Mandžuriju, jer su vidjeli priliku za daljnji razvoj i širenje na nova tržišta. Japanska je vojska inscenirala „incident“ u Mandžuriji kako bi proveli invaziju 1931. godine. Naime, mala skupina pripadnika Kwantuške armije 18. rujna minirala je dio pruge mandžurske željeznice u Mukdenu. Nakon eksplozije uslijedio je sukob japanskih vojnika i kineskih trupa. Japanska militaristička vlada optužila je kineske snage za miniranje željeznice i za napad na japanske vojnike. Japanci su iskoristili priliku te mobilizirali svoje oružane snage.

Kwantuška armija već je sutradan osvojila Mukden. Japanske su snage iduće godine osvojile Mandžuriju, a 18. prosinca 1932. utemeljena je marionetska država „Mandžuko“. Osim gospodarskih interesa koje je Japan imao u Mandžuriji, postojali su i vojni interesi. Japanci su koristili Mandžuriju kao glavu bazu za daljnja osvajanja, prije svega Kine, koju su japanske snage napale 1933. godine. U prvom naletu osvojena je pokrajina Jehol u sjevernoj Kini i pripojena je državi Mandžuko. Kako bi prodrli u Kinu s jačim snagama, japanski su vojnici u noći 7. srpnja 1937. inscenirali incident kod mosta Marka Pola u Pekingu, gdje su po japanskom viđenju stvari kineski vojnici otvorili vatru na japanske trupe.

Japanske su snage pokrenule invaziju na Kinu i u kolovozu osvojile Peking, Tientsin i grad Paoting u pokrajini Hebei. Do kraja godine Japanci su u svojim rukama imali Šangaj, najveću luku Dalekog istoka, i grad Nanking. Iduće godine japanske su snage osvojile veći dio unutrašnjosti Kine. U gradu Nankingu u ožujku iste godine utemeljili su marionetsku vlast koja je predstavljala okupirani dio Kine. Ostaci bivše kineske vlade, na čelu s Chiangom Kaiom Shekom, bili su preseljeni u grad Chunking koji je postao glavni grad kineskog pokreta otpora. Zapadne sile zaoštrile su odnose s carskim Japanom strane narasle su tenzije između Japana i Sovjetskog Saveza.

Naime, kineski komunistički pokret otpora usko je surađivao sa Sovjetskim Savezom, a Japanu to nije išlo u korist jer su Kinezi imali na raspolaganju naoružanje Sovjetskog Saveza. Zbog takvih događanja Japan je gotovo ušao u rat sa Sovjetskim Savezom. Nekoliko puta Japanci su odmjerili snage s Crvenom armijom duž rijeke Amur, na granici Sovjetskog Saveza i Mandžurije, te na granici s Korejom u razdoblju od 11. srpnja 1938. do travnja 1941., kada je potpisan sporazum o nenapadanju. Do kraja 1940. Japan je kontrolirao više od polovine ukupnog teritorija i populacije Kine, od Mandžurije do kineske granice s Indokinom. Japanci su eksploatirali rudna bogatstva iz Kine kako bi što bolje pripremili svoj ratni stroj za daljnja osvajanja. Japan u Drugome kinesko-japanskom ratu (1937. – 1945.) nikada nije uspio osvojiti cijelu Kinu. U spomenutom razdoblju, duboko u unutrašnjosti Kine, japanska vojska ratovala je protiv kineskih snaga pokreta otpora na čelu s Chiangom Kaiom Shekom i s kineskim partizanima pod vodstvom Mao Tse Tunga sve do kraja kolovoza 1945. godine.

Ima plaću od 15 milijuna eura. ‘Razumijem da se to mnogim ljudima ne čini normalnim, ali..’