Naslovnica

Jugoslavija je imala dva istodobna nuklearna programa: "Program A" i "Program B"

Priča o razvoju atomskoga oružja počela je 17. siječnja 1950. kada je održan sastanak Edvarda Kardelja i tada tek imenovanoga direk­tora instituta u Vinči, Steve Dedijera. Prvi korak na tom planu bilo je povezivanje tada također tek osnovanih instituta „Ruđer Boš­ković" u Zagrebu i „Jozef Štefan" u Ljubljani. Stupilo se u kontakt s Norvežanima koji su na početku bili glavni partneri u projektu.
19. listopada 2015. u 17:30 9 komentara 7128 prikaza
Atomska bomba
Foto: Wikimedia

Što se tiče razvoja jugoslavenske atomske bom­be, sve do 1988., postojala su dva istodobna nuklearna programa: „Program A" — ra­zvoj atomskoga oružja te „Program B" — koji je bio namijenjen mirnodopskoj upotrebi nukle­arne energije (sadržavao je 11 projekata od kojih su svi bili u službi izrade atomskoga oružja), a trebao je opskrbiti fuzijskim materija­lom „Program A". Glavni projekti „Programa A" bili su projektiranje i razvoj kemijskoga vi­sokoeksplozivnog punjenja za fuzijsku bom­bu implozijskoga tipa, proizvodnja nuklear­nih sastavnica bombe, uključujući i neutronski detonator koji će pokrenuti lančanu reakciju, planiranje i izvođenje eksperimenata (osim nuklearnim eksplozivom), računalna simulaci­ja nuklearnih procesa za različite oblike i sasta­ve bombi i istraživačke studije različitih oblika podzemnih atomskih eksperimenata.

Priča o razvoju atomskoga oružja počela je 17. siječnja 1950. kada je održan sastanak Edvarda Kardelja i tada tek imenovanoga direk­tora instituta u Vinči, Steve Dedijera. Prvi korak na tom planu bilo je povezivanje tada također tek osnovanih instituta „Ruđer Boš­ković" u Zagrebu i „Jozef Štefan" u Ljubljani. Stupilo se u kontakt s Norvežanima koji su na početku bili glavni partneri u projektu. Uz priču o jugosla­venskom samoupravljanju i slobodnoj radnič­koj klasi, plasirana im je i želja za istraživanjem u području atomske energije. Godine 1953. planirano je nabavljanje 10 tona teške vode. Sredinom godine Dedijer potpisuje ugovor s norveškom tvrtkom „Hidro-elektrik" oko kupnje prvih 5 tona. Amerikanci početkom 1954., na osnovi analize obavještajnih podataka, shvaćaju što se događa i da je krajnji cilj projekta razvoj atom­skoga oružja. Početkom 1955. nadlež­nost nad razvojem preuzima Savezna komisija za nuklearnu energiju kojom je rukovodio Aleksandar Ranković. Godine 1958.u Vinči je sagrađen nuklearni uređaj nulte snage, a po­četkom 1959. Rusi isporučuju istraživački reak­tor snage 6,5 MW. Projekt ide dalje i početkom 1960. potpisuje se sporazum s norveš­kom tvrtkom „Noratom" o izgradnji tvornice za preradu plutonija, a 1962. stižu planovi tvornice izrađeni po uzoru na njihovu tvornicu u Kjelleru. Tvornica je trebala biti izgrađena u blizini Vinče, ali je na političkom vrhu donese­na odluka da se cijeli projekt zaustavi.

U svibnju 1974. Indija je izvršila prvu probu nuklearnoga oružja i već u lipnju održan je prvi sastanak u Generalštabu JNA kojemu su prisustvovali direktori istraživačkih centa­ra, vojske i KOS-a, gdje im je priopćena odluka o nastavku razvoja atomskoga oružja u zemlji. Drugi sastanak održan je u Titovoj vili Moro­vić krajem prosinca, na kojem su razmatrani načini prikrivanja razvoja atomskoga oružja. U ožujku 1977. prvi se put oglašava i JNA oko mogućnosti provjere stajališta vezanih za nuklearno oružje. Tada nas Amerikanci stav­ljaju na listu sumnjivih zemalja koje ima­ju mogućnosti i ambicije za razvoj atomskoga oružja. Na listi su se uz nas nalazili i Izrael, Južnoafrička Republika, Južna Koreja i Tajvan. Bilo je pritisaka s njihove strane da se usposta­vi stroži nadzor nad preradom istrošenoga go­riva iz atomske elektrane „Krško". Time je do­nekle i usporen plan razvoja oružja. Međutim, dolaskom admirala Branka Mamule na mjesto saveznoga sekretara za narodnu obranu 1985. razvoj se pojačava.

Glavni poslovi na razvoju nuklearnoga oruž­ja bili su smješteni u Vinči u „Vojno-tehničkom institutu". U Vinči se trebao izgraditi reaktor za preradu, odnosno proizvodnju plutonija, i vršiti proizvodnja uranijskoga goriva. U in­stitutu „Ruđer Bošković" rađeno je na razvo­ju neutronske sastavnice plutonijske implo­zijske bombe (upaljač). Razvoj je završen, ali nikada nije izrađen prototip. Poslije se pri­čalo da se uz pomoć sarajevskoga „Energoin­vesta" u institutu „Ruđer Bošković" radilo na mogućnostima prerade nuklearnoga otpa­da i da je razvoj uređaja za proizvodnju teške vode povjeren Institutu za toplinsku i nuklear­nu energiju u sastavu „Energoinvesta". Inače, „Energoinvest" se, između ostaloga, bavio i pro­izvodnjom parogeneratora koji su isporučiva­ni za sovjetske reaktore. U Ljubljanskom institutu „Jozef Štefan" rađeno je na vanjskom izgledu bombe. Po projektima, trebala je biti sličnoga izgle­da kao i američka bomba bačena na Nagasaki. Samo za opremanje instituta u Beogradu, Za­grebu i Ljubljani, u razdoblju između 1948. i 1953., uloženo je oko 35 mil. dolara. Dobar dio jugoslavenskoga budžeta utrošen je i na ulaganja u istraživanje i iskorištavanje rude urana.

Navodno je 1953., kada je potpisan ugo­vor s Norvežanima oko nabavljanja prve količine teške vode, prokrijumčarena i manja količina visoko obogaćenoga urana iz Kjellera. Intenziv­no se ispitivao i sastav zemljišta u SFRJ. Čini se da je negdje u Bosni pronade­na ruda urana, no kasnije je donesen zaključak da je ipak jeftinije kupiti rudu urana u inozem­stvu (točnije od Rusije) nego pokrenuti vlastitu proizvodnju.

Program razvoja nuklearnoga oružja konačno je završen u srpnju 1987. Tada je na sa­stanku direktora nuklearnih instituta održano­ga u zgradi VTI rečeno: „Predsjedništvo SFRJ donijelo je odluku o obustavljanju programa ra­zvoja nuklearnog oružja".

  • Avatar Pipl mus tras as
    Pipl mus tras as:

    a C je da je imala samo ludjake..ahahahahah

  • Pikador:

    vojna povjest i točnost*******potkrala se krupna greška "lapsus calami",snaga prvog reaktora sigurno nije 6,5 MV (to bi bio el napon od 6,5 mega volti) , a trebalo je stajati snage 6,5 MW ( to bi bila snaga od 6,5 mega ... prikaži još! wata , ili 6.500 kW odgovara 4.700 kS onjskih snaga ). Kada se piše vojno tehnički tekst uvjek je potreban pregled tehnikog lektora. Inače zanimljiv tekst , jer atomski program je bio javna tajna i politika odvraćanja od primisli da se napada . Usto i dokazivanje da nismo lošiji od Izraela ili INndije. ..........................................Žalosno je da naša današnja industrija Hrvatske nema više takve kapacitete kao za projektiranje i izradu podmornice ili učešće u A-programima kao izrada generatora pare ili parnih turbina za A- centrale.

  • Deleted user:

    I sada mlade generacije koje pročitaju ovaj članak mogu da vide da je već 1950-e, znači samo pet godina od kraja II svetskog rata YU počela da razvija uzasno komplikovane programe. Imala je i hrabrosti i znanja da to uradi. ... prikaži još! A mi danas? Da li znamo da napravimo toster za kruh ili hleb? Ta crna rupa na karti Europe, tamnica naroda, prokleta i ukleta zemlja, ta velika Srbija (zar ne ?)... šta još ?? .... ah, da....zemlja gde niko nije imao zagarantovano zdravstveno osiguranje, njen pasoš koji ništa nije vredeo osim što je bio najtraženija roba medju kriminalcima jer vize skoro da nisu bile potrebne .... ta prokleta zemlja je eto uništena a iz nje su se izrodile te prelep banana države koje ni posle 20 i više godina od raspada te tamnice (hvala gospođi Vedran!) nisu sposobne nizašta. Rasturene industrije, rasteran narod po belom svetu, ali MRŽNJA cveta li cveta... Bravo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Makedonci, Slovenci i Crnogorci... Sada se lepo udružite pa napravite jedan toster, ako znate ???