Kako je jednom prilikom naveo profesor Stanley G. Payne, američki povjesničar, autor nekoliko knjiga o Španjolskom građanskom ratu, internacionalne brigade predstavljaju jedan od najdugotrajnijih mitova toga rata. Priča o njezinim pripadnicima, ljudima koji su dobrovoljno otišli u Španjolsku, kako bi se borili za “slobodu“ i “protiv fašizma“, pretvorila se u primamljivu legendu koju je odmah prihvatila lijevo-liberalna javnost širom svijeta. Takva percepcija, zaključuje Payne, i danas je prisutna kada se govori o internacionalnim
brigadama. No iza takve romantične percepcije zapravo se nalazila politika tadašnjega Sovjetskoga Saveza na čelu sa Staljinom, koji je putem Komunističke internacionale (Kominterne) rukovodio međunarodnim komunističkim pokretom. Ne može se reći da je španjolska republikanska vlada “narodne fronte“ bila puki satelit Moskve, uostalom, španjolski komunisti u njoj nisu imali potpunu prevlast. No iza sovjetske potpore politici “narodne fronte“, odnosno načelnoga ujedinjavanja svih demokratskih elemenata u suprotstavljanju fašizmu i nacizmu, stajala je težnja Moskve prema stvaranju “demokratske republike novoga tipa“, odnosno države u kojoj će komunisti imati potpunu vlast. Iako se to nije ostvarilo u Španjolskoj, sličan će model Sovjeti nakon Drugoga svjetskog rata primijeniti u državama Istočne Europe.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’