Početak 1942. godine donio je zatišje na Istočnom bojištu, odnosno nužni predah kako za postrojbe Wehrmachta i Waffen-SS-a, tako i za postrojbe Crvene armije. Iako su obje velike vojske u ranijem razdoblju imale velike gubitke, nijedna od njih nije izgubila snagu i volju za daljnji nastavak rata. Isto tako oba vrhovna zapovjedništva razrađivala su planove pothvata koji su trebali biti provedeni čim to vremenske prilike dopuste. Povijesnom ironijom i njemačko vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga (Oberkommando der Wehrmacht - OKW) i sovjetsko vrhovno zapovjedništvo (Stavka Verkhovnogo Glavnokomandovanija) za mjesto provedbe napadnih djelovanja odabrali su isto mjesto – južni dio Istočnog bojišta. Budući da nijedna od zaraćenih strana nije imala snage za provedbu napadnog djelovanja u „velikom stilu“ dužinom cijelog bojišta, izabrana je opcija stvaranja težišta koje je trebalo u sljedećem koraku „pokrenuti“ cijelo bojište. Za Nijemce je izbor južnog dijela Istočnog bojišta bio kombinacija gospodarskih (zauzimanje područja uz Kaspijsko jezero bogatih naftom) i političkih interesa (prodor na Kavkaz „zaokružio“ bi Tursku sa sjevera i tako je zadržao u neutralnom položaju ili čak „potaknuo“ za ulazak u rat na strani Osovine, a s druge strane prisutnost njemačkih postrojbi na Kavkazu i njihov mogući daljnji prodor izravno je ugrožavao vitalne britanske interese na Bliskom istoku).

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’