Kada je u pitanju Domovinski rat široj javnosti ostaje većinom nepoznata borba hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini o kojoj je često ovisio vlastiti opstanak na određenom području. Jedna je od sličnih situacija i s borbama za oraško područje u kasno proljeće 1995. u kojoj je Hrvatsko vijeće obrane (vojska bosansko-hercegovačih Hrvata) porazilo Vojsku Republike Srpske te na taj način obranilo ovu hrvatsku enklavu u Bosanskoj Posavini.
Nakon što je VRS 1992. zauzeo veći dio Bosanske Posavine, HVO je uspio obraniti općinu Orašje i dijelove općine Bosanski Šamac. Na spomenutom prodručju obrambena crta bila je duga 18 km, a od Save na sjeveru pa do krajnje južne točke ni 15 km. Svako je naselje gotovo bilo na prvoj crti bojišnice, a jedina veza sa svijetom bio je splav na Savi kod Županje. Na tom prostoru djelovala je Operativna zona „Bosanska Posavina“, koja je u listopadu 1993. preimenovana u Zborno područje „Orašje“.
Od kraja 1992. na bojišnici nije bilo većih sukoba, međutim, loša strateška situacija po vojsku bosansko-hercegovačkih Srba dovest će do novoga napada na Orašje. Naime, od studenoga 1994. Srpska vojska Krajine i Vojska Republike Srpske pretrpjele su nekoliko ozbiljnih poraza od strane hrvatskih snaga. Operacije „Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“ i „Bljesak“ na livanjsko- dinarskoj i zapadno-slavonskoj bojišnici pokazale su opadanje borbene moći srpskih snaga. Zbog toga je u cilju povratka borbenoga morala i odmazde za spomenute poraze VRS odlučio provesti operaciju pod nazivom „Plamen 95“ (koju je hrvatska strana nazvala „Osveta“) kako bi zauzela Orašje, čime bi dovršila strateški zadatak iz 1992. godine, potpuno ovladavanje desnom obalom Save. Za tu je zadaću određen 1. krajiški korpus kojim je zapovijedao general pukovnik Momir Talić. Isti je za napad odredio taktičku grupu 5 (pod zapovjedništvom pukovnika Dragoslava Đurkića), koja je držala borbenu crtu prema Zbornom području Orašje s otprilike 6000 vojnika raspoređenih u četiri pješačke brigade.
Za pojačanje napadu je određeno 2000 vojnika iz elitnih napadnih ustroja 1. krajiškog te ostalih korpusa VRS-a, oklopništvo iz sastava 1. oklopne brigade i topništvo iz sastava već spomenutoga korpusa. Cijelu je operaciju nadgledao i zapovjednik Vrhovnoga štaba VRS-a, general Ratko Mladić. S druge strane, zapovjednik ZP-a Orašje, brigadir Đuro Matuzović, koji je pripremao obranu, imao je na raspolaganju jednu gardijsku (4. gardijska brigada „sinovi Posavine“) i tri pričuvne pukovnije (106., 201.i 202.) čija je ukupna brojnost bila oko 6000 vojnika. Zbog izuzetne plitkosti oraške enklave (ni 15 km po dubini), HVO je pripremio isturenu obranu, temeljenu na dobro pripremljenim bunkerima i rovovima jer bi proboj VRS-a na bilo kojoj točki obrane mogao značiti i pad cijele enklave. Moral HVO snaga bio je na visokoj razini jer su branitelji većinom živjeli na tom području ili su bili iz ostalih dijelova Bosanske Posavine koji su pali 1992. godine. Jedini veći problem za branitelje predstavljalo je uvođenje civilnoga života koje je u 1995. godini već bilo intenzivno.
Ponajbolji su pripadnici HVOa po zaslugama dobivali poslove u civilnom sektoru (policija, carina, općinske vlasti itd.) zbog čega je došlo do nagloga slabljenja crta obrane. Međutim, srpski napad nije bio najbolje koordiniran tako da nije krenuo punom snagom što je braniteljima dalo dovoljno vremena da ponovno organiziraju kvalitetnu obranu. Sjeverno od rijeke Save topništvo i raketni bacači Hrvatske vojske osiguravali su vatrenu potporu HVO-u. Operacija VRS-a započela je 5. svibnja sa snažnom topničkom vatrom kao pripremom za napad. Nakon toga je uslijedio početni pješački napad na Oštru Luku (središnji dio bojišnice) koji je brzo odbijen te je 1. krajiški korpus zbog toga mirovao pet dana. Desetoga svibnja čitava salva raketa „zemljazemlja“ (LUNA-M) prema položajima HVO-a označila je ponovni početak napada, koji je bio koncetriran u trima smjerovima, s time da je glavni napad usmjeren na putove prema Orašju i selu Vidovice. Srpski je napad ostvario pomak na položaju kod sela Grebnice, na zapadnom dijelu bojišnice, ali je obrana HVO-a izdržala i otjerala napadače natrag na početne položaje. Deseti svibanj označio je početak intenzivnih napada. Od toga dana, svako jutro kroz sljedećih mjesec dana, u pet sati kretao je tenkovsko- pješačko-topnički napad koji je redovito do podneva završavao teškim gubitcima po napadače. Nakon toga bi do kasno u noć krenulo granatiranje iz svega topništva po naseljenim mjestima i samom gradu Orašju.
U napadu na Orašje srpske su snage prvi put u ratu koristile rakete namijenjene čišćenju minskih polja tzv. štuke. Riječ je o eksplozivnoj napravi koja se sastoji od trocijevnih članaka punjenih eksplozivom koji se mogu spajati u 98 metara dugačak komplet. Svaki metar članka napunjen je s osam kilograma eksploziva, a cijelu konstrukciju pokreću raketni motori. Lansira se s udaljenosti od 350 metara od minskih polja, a udarni val prilikom detonacije aktivira protutenkovske i protupješačke mine i otvara šest metara širok prolaz u minskom polju. Međutim, ovo oružje nije imalo veći učinak. Razlog je u neaktiviranju jednoga dijela raketa, a kada je minsko polje i očišćeno iza prolaza srpske tenkove zaustavljale su protuoklopne jedinice HVO-a opremljene ručnim protuoklopnim sustavima, bestrzajnim topovima i bitnicama topova T-12. Mladić je neprestano u borbu ubacivao svježe snage i mijenjao težište udara izmjenjujući glavne pravce napada na zapadnom, srednjem i istočnom dijelu bojišnice. Petnaestoga svibnja uslijedila je najvažnija bitka u ovoj operaciji. Na istočnom dijelu oraškoga područja obrambene crte HVO-a napadnute su do tada najsnažnijom vatrenom paljbom, a na civilne ciljeve poletjele su rakete tipa „Luna“ i „Volkov“.
Napad oklopništvom probio je obrambenu crtu, pala su tri ključna rova na tomu potezu i put za selo Vidovice bio je otvoren, nakon čega je počelo nadirati pješaštvo. Postrojbe HVO-a (4. gardijska i 106. domobranska pukovnija) hitno su smjestile svoje topništvo na tu stranu bojišnice i uzvratile paljbu, višecijevnim raketnim bacačima gađali su neprijatelja koji je bio udaljen svega 200 metara, što nikako nije uobičajeno, ali je dalo rezultata jer je napad odbijen. Moral pripadnika HVO-a izuzetno je porastao nakon ovoga uspjeha, a srpske su se snage povukle i njihovi napadi poslije spomenutoga 15. svibnja više nisu bili toliko intenzivni. Nakon niza neuspješnih napada, 10. lipnja VRS je odustao i operacija je „Plamen 95“ prekinuta. HVO je bez kopnenoga angažmana Hrvatske vojske uspio odlučno poraziti mnogo snažnije srpske snage te slomiti njihovu ofenzivu.
Ovaj poraz jedan je u nizu simptomatičnih pokazatelja koji su pokazivali opadanje kapaciteta Vojske Republike Srpske nakon triju godina ratovanja. Ofenzivna doktrina usmjerena na korištenje oklopništva i frontalnih pješačkih juriša uz snažnu vatrenu podršku nije davala ishode kao 1992. i 1993. godine jer je s druge strane stajala dobro organizirana, utvrđena obrana uz prilično dobru topničku potporu. Operacije VRS-a protiv hrvatskih i bošnjačkih snaga ovoga tipa 1994. i 1995. godine većinom su ostajale neuspješne. Oraško područje u potpunosti je obranjeno te je nastavilo s obnovom mirnodopskoga načina življenja.
>> Djeci poginuloj u Domovinskom ratu trebamo se pokloniti do zemlje
Posavina će biti oslobođena kad tad