Montgomery je napad s ciljem prelaska Rajne započeo 7. veljače, na svoj tipično metodičan i spor način. Akcijama kopnene vojske prethodilo je strahovito bombardiranje iz zraka i iz dalekometne artiljerije, no svejedno će mu trebati još puna četiri tjedna i više od 20 000 britanskih i američkih žrtava dok raščisti njemačke snage koncentrirane na tom području. Južno od Düsseldorfa Bradleyeva 12. grupa armija nailazila je na kudikamo slabiji otpor, budući su se Nijemci već uglavnom povukli iza Rajne. Već 6. ožujka Treća armija probila se kroz slabo branjenu njemačku regiju Eifel i udarila prema širokoj rijeci, da bi onda otkrila kako su svi mostovi sjeverno od Koblenza porušeni: za prelazak će očito trebati sagraditi pontonski most. No već i situacija da je dosegnuta Rajna bila je Pattonu dovoljan razlog za zadovoljstvo, jer je bilo „nužno uvući Prvu i Treću armiju toliko duboko u planove za daljnji prodor da nikako ne mogu biti povučene na sjever u skladu s britanskom umotvorinom o napadu 60 divizija na Ruhr (naravno, pod Montgomeryjevim vodstvom – op. autora)“.
Rivalstvo prema Montgomeryju i dalje je bilo među najsnažnijim njegovim motivima. No nije li on i zaslužio da prestigne tog britanskog napuhanka? Sa zadovoljstvom je čitao izvješća o ispitivanju ratnih zarobljenika, koji su svi ponavljali kako im je „najveći strah što radi Treća armija, a general Patton glavna tema razgovora. Gdje je on? Kada će i gdje napasti? O tome razmišljaju svi Nijemci nakon kraha njemačke protuofanzive u prosincu (a za koji su najzaslužnije upravo Pattonove divizije)... General Patton je general kojega se Nijemce boje ponajviše. Uspjeh Treće armije zasjenio je čak i strah od dolaska Rusa“. Što se tiče napredovanja, i ovdje su postojale naznake dobrih vijesti: sredinom ožujka Bradley i druga dva zapovjednika Grupa armija, Devers i Clark, te još šest generala promaknuti su u čin punih generala (četiri zvjezdice). Ovo je bila dobra vijest za Pattona, jer se moglo očekivati kako će se u sljedećem krugu promaknuća naći i on.
Nekako u isto vrijeme Treća armija je zaustavljena u približavanju Rajni, budući je po Eisenhowerovoj zapovijedi poslana na jug da pomogne Sedmoj armiji general-bojnika Alexandera Patcha u čišćenju preostalih džepova njemačkog otpora zapadno od Rajne i u napredovanju prema samoj rijeci. Patton nije bio sretan ovim skretanjem: „Ako ne krenemo preko Rajne uskoro, odnosno prije Britanaca, moglo bi se dogoditi da izgubimo deset divizija koje će biti poslane Montyju“. A onda se dogodilo čudo. U noći 22. ožujka patrola Pattonove armije otkrila je da u Niersteinu, na istočnoj obali Rajne, uopće nema njemačkih snaga: bila je to prilika koja se nije smjela ispustiti, i Patton je smjesta naredio da se iskoristi ova okolnost.
Prelazak je započeo odmah iza ponoći, a do jutra je već čitava pješačka bojna bila na drugoj strani uz cijenu od samo 28 žrtava. Tek ujutro Patton je nazvao Bradleya i rekao mu fantastičnu vijest: „Nemoj reći nikome ali ja sam već preko. Ovdje je tek šačica Nijemaca i čak ni oni nemaju pojma. Dakle, nemoj ništa objavljivati“. Kasnije tijekom dana Nijemci su ipak otkrili da je Treća armija započela s prelaskom Rajne: odmah je pokrenuta akcija čišćenja uz snažnu zračnu potporu, ali već je bilo kasno. U svakom slučaju nije više imalo smisla tajiti informaciju o prelasku. Patton je još jednom nazvao Bradleya: „Brad, za ime Božje reci svima da smo prešli. Želim da svijet sazna da je Treća armija prešla preko Rajne prije Montyja“. Sve ovo događalo se samo dan prije nego je Montgomery započeo svoj dramatični prelazak kojemu je svjedočio načelnik Imperijalnog glavnoga stožera feldmaršal Alan Brooke, premijer Churchill i sva sila drugih visokih uzvanika.
Trebao je to biti događaj koji će okruniti godine borbe i opravdati velike žrtve, a uz to i svijetu pokazati svu veličinu britanske ratne tradicije: no cijeli je spektakl poprilično potamnio nakon saznanja da je Patton već čekao na drugoj strani.
