Gubitkom Gorice i Doberdobske visoravni Borojevićeva armija morala je organizirati obranu na novim položajima (posebno od rijeke Vipave do mora). Istovremeno, koristeći se povoljnim općim razvojem situacije na ostalim ratištima i ulaskom Rumunjske u rat, talijansko vrhovno zapovjedništvo započelo je nove pripreme za još jednu ofenzivu na sočanskom bojištu s ciljem potpunog ovladavanja Vipavske doline. Opći napad započela je talijanska 3. armija 14. rujna na cijeloj crti bojišnice, nakon devet sati intenzivnog granatiranja austro-ugarskih položaja.
Osim lokalnih prodora u austro-ugarske prednje rovove nisu postignuti značajniji uspjesi. Međutim, narednoga dana talijanske snage ipak su uspjele osvojiti nekoliko taktički značajnih položaja i na nekoliko mjesta prodrijeti u protivničku obranu. Nakon iscrpljujućih trodnevnih borbi ofenziva je zaustavljena s vrlo skromnim uspjesima koji su plaćeni nerazmjernim žrtvama (Talijani su izgubili preko 16 700 vojnika, a njihovi protivnici oko 15 000).
