Povjesničari, i to oni ideološki i na svaki drugi način neopterećeni, slažu se kako mi u Hrvatskoj, ali i šire, trebamo pisati novu povijest Drugog svjetskog rata. Ali ne kako bi kotač vremena vratili unatrag, kako bi rehabilitirali neke stare, propale, poražene ideologije, nego samo da se konačno stvari stave na svoje mjesto. Jer je neosporna činjenica da smo o Drugom svjetskom ratu, pa i poraću, do 1990. učili samo onako kako je Komunistička partija htjela i dopustila, a to je bilo posve jednostrano, isključivo, često s izmišljenim podacima, događajima, posve ideološki obojano. Tipično jednom totalitarizmu. Na žalost, još i danas imamo tragove te i takve jugoslavenske i komunističke historiografije koju protežiraju pojedini akteri komunističkog režima, kao i njihovi politički zaštitnici te istomišljenici, koji put zakamuflirani u različitim novim tezama, ali sa starim zaključcima. Kao što imamo i s druge strane, one poražene, glasove, iako znatno tiše, koji pošto-poto žele rehabilitirati ustaštvo i Antu Pavelića i prikazati ih u svjetlu koje nema veze s povijesnim činjenicama. U nas politika još uvijek ima prevelik utjecaj na proučavanje povijesti, ali polako dolazi vrijeme kad će se sve više moći o nedavnoj nam teškoj prošlosti suditi samo na temelju povijesnih činjenica, bez politikanstva. U tome će nam svakako pripomoći najnovija knjiga Tomislava Aralice iz njegove serije “Hrvatski ratnici kroz stoljeća” o partizanima koju prvi predstavljamo u VP-u. A već sam podnaslov knjige “Oružana sila KPH i KPJ, 1941.-1945.” sigurno će izazvati rasprave. No knjiga je prvi znanstveno-popularni pokušaj da se na jednom mjestu obradi kompletna problematika partizanske vojske jer takve knjige dosad, nakon 1990., nismo imali. Stoga je svakako vrijedi pročitati. A koliko je jugoslavenska historiografija bila jednostrana, dovoljno je pročitati i članak Zvonimira Freivogela o jednom od najvećih pomorskih sukoba na Jadranu tijekom Drugog svjetskog rata, onom blizu Premude u noći 29. veljače 1944. godine. Međutim, taj je događaj ostao gotovo nepoznat hrvatskoj i bivšoj jugoslavenskoj javnosti jer u njemu nisu sudjelovali brodovi partizanske mornarice, nego samo njemački i saveznički brodovi. Stoga “nije bio važan“ za jugoslavensku pomorsku povijest. Tomislav Šulj pak nastavlja s izvrsnim pričama o elitnim hrvatskim postrojbama iz Domovinskog rata, o kojima je do danas premalo ili gotovo ništa napisano, ili su prikazane posve neutemeljeno. Tako nakon Bojne Frankopan imamo prilike prvi put čitati sve o Crnim mambama koje su na srpskoj strani uvijek dobivale predznak “zloglasne”. Ali nisu one bile “zloglasne” zbog počinjenih zločina, nego zbog akcija koje su srpskog okupatora totalno izluđivale i bacale u očaj. I na kraju, vjerojatno ste već pročitali da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa preporučilo korištenje VP-a u nastavi povijesti. Hvala svima koji su prepoznali vrijednost našeg časopisa.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’