U 18. stoljeću kopneno ratovanje u Europi vođeno je malim, skupim, plaćeničkim vojskama, koje su djelovale na relativno velikom prostoru. Ratovanje se tada nije sastojalo od krvavih borbi, već od vještog izbjegavanja šah-mat manevara neprijatelja precizno proračunatim marševima. Najviša vještina vojnog zapovjednika bila je izmanevrirati protivnika bez potrebe ulaska u borbu. Bez obzira na vrlo dugačku povijest izučavanja vojne teorije i prakse, te i danas relevantnih radova autora staroga i srednjega vijeka, teorijsko uobličavanje danas već klasičnoga vojnoga trojstva „strateško – operativno – taktičko“ počinje tek u 17. i 18. stoljeću.
Zanimljivo je, pritom, kako je najviše prijepora od početaka pa do danas bilo oko operativne razine ratovanja. Usprkos obilatom i sveprisutnom korištenju termina „operacija“ iz koje je izvedena operativna razina, ta je razina i za vojne teoretičare i za praktičare vrlo često bila kamen spoticanja. S taktičkom razinom stvari su manje-više uvijek bile najjednostavnije – radi se o području neposredne borbe, o fizičkom angažiranju snaga, u točno određenom, ograničenom prostoru i vremenu.
Zbog svoje fizičke datosti, neposredne vidljivosti, gotovo „matematičke mjerljivosti“ upravo je taktičku razinu ratovanja vojska tretirala kao pravo, iskonsko vojno područje, područje vojne ekspertnosti i vojnog umijeća. Za razliku od toga, stratešku razinu, iako nedvojbeno priznatu i prepoznatu, vojska je, u izvjesnoj mjeri poma lo smatrala „stranim elementom“ zbog značajnog utjecaja politike.
Prisutnost politike, koja je u strategiji nužna, koja strategiji daje osnovni smisao, uvodi u područjeratovanja izvjesnu dozu ambivalentnosti, koja je vojsci neprihvatljiva. Napetost između taktičke i strateške razine ratovanja odražava na neki način napetost između vojnog i civilnog područja. Kada je riječ, međutim, o operativnoj razini stvari su bitno drukčije. Iako se već oko 300 godina mogu pratiti rasprave o operativnoj razini, operativnom umijeću, operativnom ratovanju i sl., iako je operativnarazina ratovanja etablirana u svim vojnim sustavima suvremenog svijeta, nisu prestala njezina osporavanja.
Danas se, primjerice, kao glavni argument protiv operativne razine ratovanja uzima kako uslijed visokih tehnoloških mogućnosti, s jedne strane, te globalizacijskih procesa s druge, pojedine taktičke akcije mogu imati vrlo dalekosežne implikacije te prouzročiti strateške učinke. Ako je tako, uspostavljena je izravna veza između taktike i strategije pa za operativnu razinu zapravo nema mjesta...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne Povijesti od 4. veljače na svim kioscima!
