Irak je, točnije Islamistička država u Iraku i Siriji (Islamic State in Iraq and Syria - ISIS) od lipnja 2014. opetovano u središtu svjetske medijske i političke scene. Islamistička država u Iraku i Siriji, poznata i po nazivima Islamistička država u Iraku i Levantu (Islamic State of Iraq and the Levant - ISIL) te Islamistička država u Iraku i Velikoj Siriji (Islamic State of Iraq and al-Sham) nakon višemjesečnih borbi savladala je iračke snage sigurnosti te 29. lipnja 2014. pod vodstvom Abu Bakr al-Baghdadija na dijelovima Iraka i Sirije proglasila kalifat. Očigledno je kako je nasilni islamizam čiji je ISIL sastavni dio ne samo faktor bliskoistočnih procesa koji se u udžbenicima međunarodnih političkih odnosa određuje kao pojavnost koja utječe na dinamiku međunarodnih odnosa, već sve više postaje subjekt međunarodnih odnosa.
Prema politološkim udžbenicima subjekt međunarodnih odnosa je svaki nositelj neke aktivnosti koja utječe na međunarodne odnose u pozitivnom ili negativnom stanju. Pri tome se kao bitni kriteriji takvog određenja navode trajnost djelovanja, svijest da se nešto učini ili ne učini te posljedice koje moraju imati međunarodno značenje. Primjena ovog određenja jasno ukazuje da je politički islam odnosno islamizam itekako subjekt međunarodnih odnosa koji posljednjih desetljeća evoluira i ima sve važniju ulogu na međunarodnoj sceni, posebno međunarodnoj sigurnosti. Politički islam (islamizam) je politička orijentacija nastala unutar slojevitog, složenog i unutar sebe bitno razjedinjenog muslimanskog/ islamskog svijeta. Stupanj i opseg složenosti muslimanskog svijeta jest takav da su pristupi zapadnih promatrača, posebno političara, koji nakon udara na SAD 11. rujna 2001. tendiraju prikazivanju islamizma kao jedinstvene političke ideologije i jedinstvenog fenomena ne samo neutemeljeni, već i bitno pogrešni. Uostalom, egipatski sociolog Hilal Dessouki u knjizi Islamic Resurgence in the Arab World upozorio je još početkom 1980-ih da razumijevanje suvremenog islamskog preporoda otežava ne samo nedostatak pouzdanih informacija o karakteru islamističkih grupa i organizacija već i odsutnost akademskog opreza kod značajnog dijela zapadnih promatrača. Unatoč bitno povećanom znanju o islamizmu, takve tendencije i dalje su prisutne.
Politički islam svoje korijene vuče s kraja 30-ih godina XX. stoljeća. Godine 1928. Hasan al-Banna u Isma’iliyyi u Egiptu je osnovao organizaciju Muslimansko bratstvo (ar. Ikhwan al Muslimin). Ta najmoćnija organizacija islamskog svijeta nastala je upravo u trenutku kada se muslimanski svijet nalazio u stanovitoj smetenosti. U okvirima koncepta kemalizma Otomanski kalifat koji je simbolizirao jedinstvo islamske vjernosti netom je bio ukinut i stvorena je sekularna turska država. Paralelno s tim, pod utjecajem Zapada koji je vladao Bliskim istokom, podrivanje islamskih vrijednosti bilo je sve izraženije. Bratstvo se zalagalo za socijalnu reformu na načelima Kurana, koji je prema njihovom mišljenju „vrhovni zakon“ i sadrži moralna načela univerzalnog karaktera, zbog čega muslimansko društvo ne treba težiti europskim vrijednostima. Muslimansko bratstvo nije bilo samo dokaz traženja identiteta islama, već je kasnije postalo uzorom za sve islamske/islamističke organizacije. Unatoč postojanju nešto starijih povijesnih korijena, pojam politički islam novijeg je datuma.
Poraz arapskog svijeta u trećem ratu s Izraelom potaknuo je njihove lidere na promišljanje budućnosti. Libanonski učenjak Salah al Munadshid u to je vrijeme objavio traktat koji je u zapadnom svijetu preveden pod naslovom „Kuda ide arapski svijet“.
Sve o ovim i drugim temama pročitajte u novom, 42. broju VP-a, magazina za vojnu povijest, koji je od 5. rujna na kioscima za samo 19,99 kuna.
