Tijekom 1990. postalo je jasno da se situacija u Hrvatskoj i ostalim republikama sve više usložnjava i da kriza ide prema svemu, ali ne prema mirnom raspletu. Rat se usprkos svim pokušajima nije dao izbjeći i trebalo se pripremiti. Stanje u kojem se Hrvatska nalazila, uz nepovoljan nacionalni sastav u ondašnjoj miliciji i s jedinicama JNA koje su bile posvuda u vojarnama u koje su dolazili i rezervisti iz drugih republika, nalagao je žurno naoružavanje i opremanje svime što može poslužiti za obranu. Oružja je bilo malo, pješačkog u okviru bivših milicijskih, a sada več policijskih jedinica, veća količina lovačkog oružja i oružja iz sportskih klubova. Ostalo je trebalo uvesti, a prvo kupiti na crnom tržištu, te drugi dio oduzeti. Problem se pojavio s krupnijim sredstvima kako oružja, tako za početak i oklopljenim vozilima za prijevoz ljudstva na prve crte bojišta te za prijevoz ranjenika.
Tada se pristupa, u pojedinim tvomicama i većim radionicama koje su imale prije svega srca i volje, a zatim i tehničke opremljenosti, prepravkama kamiona, građevinskih strojeva i autobusa. Skida se nadgradnja i na podvoze navedenih sredstava postavljaju se pancirne ploče od šest do deset milimetara između kojih se stavlja pijesak, a ponegdje i beton. S vanjske se strane na vozila ponegdje postavljaju i metalne mreže za zaštitu od tromblonskih mina. U zanosu proizvodnje nastaju najmaštovitija rješenja koja su svako za sebe jedinstveno i predstavljaju spomenik ljudskoj inventivnosti i domišljatosti. U većini slučajeva bila je upitna stvarna sigurnost osoblja u njima, no mnogo veću važnost predstavljalo je samo njihovo pojavljivanje koje je ulijevalo snagu i sigurnost ljudima.
U Vojnom muzeju nalazi se jedinstvena zbirka ručno rađenih vozila iz Domovinskog rata. Nastala je prije svega marljivirn radom bojnika Zlatka Ivkovića koji je svojim entuzijazmom i neiscrpnom energijom pokušao spasiti što više vozila kako bi ostala za buduće generacije. Osim vozila prikupio je i znatnu dokumentaciju koja govori o ljudima koji sustvarali navedene oklopnjake, jer bez tih podataka ona bi bila samo hrpa željeza.
Zbirka svojim opsegom predstavlja jedinstven slučaj u novijoj povijesti i u širim geografskim razmjerima. Cilj je u sklopu budućega Vojnog muzeja što više spašenih oklopnjaka dovesti u vozno stanje, a još postoječe koji se nalaze po Hrvatskoj pokušati spasiti i dovesti u muzej. Posljednja impozantna pojava oklopnjaka bila je 2001. godine prilikom obilježavanja 10. godišnjice izbijanja rata kada se povorka provezla središtem grada.
HIAV (Hrvatsko inženjerijsko antiterorističko vozilo)
Izradeno: Tvornica „Torpedo" Rijeka
Podvozje: rovokopač-utovarivač GTR 75 A
Nadogradnja: 6.000 kg, korišteni čelični limovi 6,10,12 i 15 mm Ukupna težina: 9.200 kg uz mogučnost prijevoza još do 2.000 kg Vrijeme izrade: listopad 1991.
Koristila: 131. brigada Županja
Pogon vozila je na četiri kotača. Mali međuosovinski razmak davao je mogućnost dobre okretljivosti. Postizao je brzinu do 40 km/h. Opremljen je dozerskom rukom za raščišćavanje prepreka. Posjeduje i zadnje hidraulične stabilizatore koje može podići i nivelirati vozilo za upotrebu preciznih oružja. Oklop je pružao zaštitu od streljačkog naoružanja do kalibra 7,9 mm. Prednja strana dodatno je oklopljena. Ukupno uz vozača bilo je još šest sjedećih mjesta. Uz vozački tenkovski vizir bilo je još šest otvora od čega su četiri bila za puškarnice. Gume su bile punjene specijalnom TYRFIL masom koja daje otpornost na pogotke. Vozilo je bilo moguće opremiti protuzračnim topom 20 mm a bila je predviđeno i korištenje bestrzajnog topa.
Oklopljeno sanitetsko vozilo
Izradeno: TAZ Tvornica autobusa Zagreb
Podvozje: TAM 161 A85T
Nadogradnja: 5.500 kg
Vanjska nadogradnja: lim debljine 3 mm, unutarnji lim debljine 5 mm Ukupna težina: 7.470 kg (prazno vozilo)
Vrijeme izrade: veljača 1992.
Koristila: sanitetska služba 131. brigade Županja
Ministarstvo zdravstva naručilo je ukupno deset oklopljenih sanitetskih vozila, za koja se koriste iskustva od prethodnih, uz stalne manje preinake. Oplata vozila napravljena je od sendvič-oklopa. Vanjska oplata od lima debljine je tri milimetra, a unutarnja debljine pet milimetara. Prozori su izrađeni od neprobojnog stakla debljine 60 milimetra. Unutar vozila montirane su zaokretne konzole za 18 nosila, smještene u tri razine s obiju strana. U prednjem dijelu bio je jedan ležaj za hitne intervencije. Spremnik za vodu volumena 35 litara i ormarić sa sanitetskim materijalom i dodatno sklopivo sjedalo za članove ekipe. Navedeni autobusi korišteni su tijekom cijelog rata.
Sokol 3 (oklopni transporter)
Izrađeno: Autoservis Borongaj Zagreb
Podvozje: Zastava 640
Nadogradnja: 3.300 kg, čelični lim debljine 8 mm, u sredini gumena traka debljine 12 mm
Ukupna težina: 4.500 kg (prazno vozilo)
Vrijeme izrade: rujan 1991.
Koristili: pripadnici 61.bojne Jastrebarsko na pokupskom bojištu do kraja studenoga 1991. godine
Početkom 1991. godine poduzeće „Jamnica" daje svoja tri vozila Zastava 640 koja se u Autoservisu Borongaj prerađuju u oklopnjake i rade se ukupno tri vozila Sokol 1, 2 i 3. Samo vozilo Sokol 3 zbog težine oklopa, pogona i jačine motora koristi se za dostavu hrane. Koristio se u blokadi vojarne u Jastrebarskom, kasnije se smješta u krug vojarne u Jastrebarskom, a Sokol 1 odlazi na bojišnicu oko Lipika i Pakraca.
>>Sve o operaciji „Ljeto 95“ koja je prethodila „Oluji“
>>Vojna parada pobunjenih Srba u Slunju lipnja 1995. godine
Da sjecam se tih skalamerija. Neke su sklepane i u Rade Koncaru u Sesvetskom Kraljevcu. I pijanom cetniku je bilo tesko promasit toliku siluetu, a kamoli trijeznom. Vise su sluzile cetnicima za zabavu (kao pokretne mete) nego sto su bile ucinkovite.