Nakon zauzimanja Agrigenta iPorto Empedoclea, divizije američkog privremenog korpusa general- bojnika Geoffreyja Keyesa razdvojile su se i krenule svaka svojim putem u konačno čišćenje Sicilije. Najlakši zadatak dopao je 82. zračnodesantnu diviziju koja je krenula u čišćenje zapadnoga dijela Sicilije. Budući da su se Nijemci već povukli prema istoku, ovdje su se nalazili još samo ostatci 208. i 202. obalne divizije talijanske vojske, koji su pružili gotovo zanemariv otpor. Na drugoj je pak strani 3. pješačka divizija protutnjala užarenom Sicilijom, 21. srpnja prešla preko Corleonea i već sljedećega dana bila pred vratima Palerma. Tu se je spojila s 2. oklopnom divizijom (koja je prilazila sa zapada, preko Castelvetrana) i do kraja dana ušla u grad. Bio je to spektakularan uspjeh koji je urodio i spektakularnim brojem od 53 000 ratnih zarobljenika, mahom Talijana. I Britanci i Nijemci bili su podjednako iznenađeni ovako munjevitim prodorom: za to vrijeme, uostalom, Britanci su se još mučili da nekako prijeđu obronke Etne. Ali nitko kao da još nije uviđao potencijal američke nove pozicije, pa je čak zapovjednik Zapovjedništva jug general Albert Kesselring navodno pokušao relativizirati ovaj uspjeh izjavom kako je „Patton marširao i na kraju zauzeo potpuno nevažni teren“. Vrlo brzo razotkrit će se koliko je njegova izjava bila netočna. General Alexander pokušao je inače zaustaviti Pattona i odvratiti ga od zauzimanje Palerma, ali to nije bilo lako učiniti: poruka je došla do zapovjednika stožera Sedme armije brigadnog generala Hobarta Gaya, ali ovaj je odgovorio kako je Alexanderovo upozorenje „izgubljeno u transmisiji“ i zatražio od višeg zapovjedništva da ponovi poruku. 

Do trenutka kada je Gay napokon potvrdio kako su se veze raščistile i kako mu je zapovijed sada jasna, 3. pješačka divizija već je bila u Palermu. Za provedbu Alexanderove zapovijedi sada naravno bilo već prekasno, a Amerikanci naravno žale zbog nesporazuma.

Neočekivana Montgomeryjeva ponuda

Nakon zauzimanja Palerma, Patton se smjestio u kraljevsku palaču i uživao u odobravanju lokalnog stanovništva koje je izašlo na ulice da dočeka pobjedničku vojsku. Bila je to prava atmosfera za njega, zaljubljenika u vojnu povijest i uvijek u tuzi za davno prohujalim vremenima: ovdje, gdje su nekada hodali kraljevi, sada se šepurio on kao veliki osloboditelj. No bila je to mala slabost koja mu se svakako može oprostiti. Što se tiče odnosa s Montgomeryjem, tu su se pak događale neke vrlo čudne stvari: prvo mu je Britanac poslao telegram u kojemu čestita na „osvajanju Palerma i čišćenju zapadne polovice Sicilije“, a onda je vrlo brzo uslijedila i druga poruka u kojoj ga ovaj poziva na razgovor „kako bi raspravili zauzimanje Messine“. Patton je bio zbunjen i sumnjičav, u strahu da se radi o nekakvoj zamci: no da bi razjasnio o čemu se radi, morao se naravno najprije odazvati Montgomeryjevom pozivu i tako je 25. srpnja odletio za njegov stožeru Siracusi.

Kada je sa svojim ljudima stigao u Siracusu, nitko ih nije dočekao niti se uopće obazirao na njih. Na kraju je Patton u gužvi spazio Montgomeryja i prišao mu: uslijedio je vrlo kratak sastanak, bolje rečeno kratko vijećanje nad kartom koju je Montgomery razvio preko poklopca motora svojega automobila. I treći puta za redom Patton je ostao u čudu, ovoga puta nakon što je čuo Montgomeryjev prijedlog. Dakle, taj „nepošteni Britanac“ sada predlaže neka Amerikanci slobodno iskoriste povoljan strateški položaj i neka krenu iz Palerma ravno na Messinu.Patton je bio osupnut. Očekivao je čuti nešto sasvim drugačije, možda da ga Montgomery pokuša odgovoriti od napada na Messinu ili da mu postavi kakvu drugačiju zamku – ali ništa od toga. Ako Montgomery zaista ostane pri ovoj ponudi, to bi značilo da će Osma armija dragovoljno prepustiti slavu zauzimanja Messine Amerikancima. Ona će sama doduše nastaviti napadati s juga, ali samo kako bi na sebe vezala što jače neprijateljske snage i tako olakšala Sedmoj armiji put. Nakon sastanka Patton je zapisao: „Osjećam da nešto nije u redu, ali ne mogu još shvatiti o čemu se radi“. Sumnjičav i uvjeren u prirođeno nepoštenje Britanaca, nikako nije mogao povjerovati da mu se suparnik tako lako predaje. U ono drugo objašnjenje, da je Montgomeryju možda ipak stalo što prije završiti to besmisleno klanje po izoliranom otoku, Patton jednostavno nije mogao povjerovati.

I dalje u strahu da će Montgomery povući svoju neočekivanu ponudu, odmah po povratku u stožer zapovijedio je Bradleyu da krene maksimalnom brzinom prema Messini. Pri tome ga je opomenuo kako ne želi da Bradley gubi vrijeme na nekakve manevre (ovaj je naime predložio obuhvatni napad umjesto frontalnog), pa makartakva žurba i prouzrokovala veće žrtve. „Želim da pobijediš Montyja u utrci za Messinu“ – Patton je bio odlučan, a u takvome raspoloženju više nije imalo smisla pregovarati s njim. Bradley je još jednom pokrenuo svoj II. korpus i okrenuo ga sada prema Messini. Kakva god bila cijena, Amerikanci će u taj ključni sicilijanski grad ući prvi.

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest