Ozbiljno pogoršanje odnosa između Jugoslavije i Italije započelo je u vrijeme kada se nestabilna vlada talijanskoga premijera Alcidea De Gasperija odlučila na radikalnije poteze u svezi s tršćanskim pitanjem, pokušavajući ojačati svoju poziciju u talijanskoj javnosti. U skladu s tom politikom bila je i De Gasperijeva izjava od 24. svibnja 1953., kada je podsjetio na Titov dogovor sa Staljinom oko Trsta pred kraj rata, postignut u skla s taktikom imperatora koji su „uobičajali davati najslabijim vazalima zemlje oko kojih su se svađali kako bi ih kasnije lakše mogli oduzeti.“ Zapadni su saveznici podržali zahtjeve Italije, a Jugoslavija i SSSR nisu uspjeli ostvariti svoju namjeru da se Trst dodijeli Jugoslaviji.
De Gasperi apelirao je na jedinstvo Talijana okupljenih oko njega i njegovog programa, negirajući bilo kakve osobne interese vezane u tom kontekstu uz predstojeće izbore. U težnji da dobije podršku zapadnih sila, De Gasperi je uporno naglašavao činjenicu da će buduća linija razgraničenja Jugoslavije i Italije predstavljati granicu Istoka i Zapada.
Politiku oštrog kursa prema Jugoslaviji nastavio je novoizabrani premijer Giuseppe Pella koji je preuzeo funkciju u kolovozu 1953., ali i sve probleme vezane uz nju. Budući da su se u trenutku njegove izborne pobjede u Washingtonu vodili vojni pregovori triju zapadnih sila i Jugoslavije o koordinaciji strateškog planiranja, Pella je morao brzo reagirati.
