Bio svjestan činjenice da mu prijeti otkaz ili ne, Patton je na kraju ipak izborio toliko željenu pobjedu u utrci za Messinu i svojski se potrudio da svima (Montgomeryju, Talijanima i Nijemcima, a najviše američkoj javnosti) pokaže svoje pobjedničko, pa čak i herojsko lice.

Prednje izvidničke grupe Sedme armije stigle su do Messine već uvečer 16. kolovoza dok je Osma armija iz dva južna pravca održavala pritisak i štitila Bradleyev desni bok, no onda je stigla zapovijed od samoga Pattona da se stane. Ovaj dobrodošli predah u posljednjem su trenutku iskoristili još preostali Nijemci i Talijani za žurno izvlačenje (koje je inače započelo već pet dana ranije) i da se preko pet kilometara Messinskoga tjesnaca prebace na talijansko kopno. Otprilike 40 000 njemačkih i 60 000 talijanskih vojnika pronašlo je na ovaj način spas od savezničkoga zarobljeništva, što je pak značilo da je postignut tek jedan od dva glavna cilja kampanje: završetkom operacije ostvareno je oslobađanje Sicilije, ali je propušteno da se osigura uništavanje neprijateljskih snaga. No tu nije bilo pomoći, budući je Patton poželio ući u Messinu kao prvi saveznički vojnik. Na prilazu gradu formirana je tako kolona s Pattonom na samome čelu, pa je „pobjednik utrke za Messinu“ ujutro 17. kolovoza zaista trijumfalno ušao u grad kao prvi saveznički vojnik i osloboditelj.

U svome otvorenom jeepu prolazio je kroz pune ulice gdje su ga pljeskom i klicanjem dočekivali oduševljeni stanovnici. Dan kasnije njegova slika i vijest o velikoj pobjedi ponovno su bili na naslovnicama svih američkih i britanskih novina. Bradley je cijeli ovaj cirkus smatrao neukusnim, pa se čak nije ni pojavio u počasnoj povorci: Patton je tek lakonski zaključio kako zapovjednik njegovoga korpusa „valjda nije dobio poruku da bi se trebao pojaviti“, iako je naravno i on „zaslužio zadovoljstvo ulaska u grad“. Razumije se da Pattonovo slavlje ne bi bilo potpuno ako ne bi još barem malo udario po Montgomeryju.

U dnevnik je zapisao kako su ga u Messini već dočekala tri britanska tenka i nekoliko vojnika Osme armije koji su pristigli pola sata ranije, a koje je „očito poslao Montgomery kako bi mu ukrao pobjedu... Čini mi se da je general (Montgomery, op. autora) bio poprilično sumoran kada je vidio da smo mi ipak stigli prvi, a s obzirom da su naše postrojbe bile ovdje već 18 sati pobjeda je ipak naša“. I još malo o Montgomeryju: „Grad je stravično razoren – najgora slika koju sam ikada vidio... Ne vjerujem da je ovakvo besmisleno bombardiranje bilo potrebno, da ne spominjem koliko je okrutno prema civilima.“

Za kraj je pak ostavio nekoliko primjedbi o generalu Bedell-Smithu, drugome svojem velikom protivniku s kojim je neprestano bio na ratnoj nozi: dakle, taj napuhanko je navodno krenuo za Pattonom u Messinu, ali tek kada se uvjerio da je sve sigurno i da je Pattonova povorka već prošla do grada. Međutim, u jednome je trenutku američka bitnica 155-milimetarskih topova opalila plotun prema Italiji, a kukavički Bedell-Smith toliko se uplašio da je iskočio iz automobila u jarak i nije se dao van unatoč uvjeravanjima da nije u opasnosti. U kolovozu 1943. godine Patton je već imao 58 godina, i kao general s tri zvjezdice (ili pobjednik utrke za Messinu - da ne zaboravimo tu činjenicu) bio praktično na vrhuncu karijere: ali negdje u duši ostao je svejedno još onaj prgavi dječarac koji uživa kada se njegov rival posklizne na kori od banane ili se od straha šćućuri u jarku. Da nije bio takav, vjerojatno bi imao manje neprijatelja i možda bi čak on, a ne Eisenhower, sada upravljao velikim savezničkim orkestrom – a možda bi s druge strane već odavno nestao u anonimnosti, izgubljen bez tog stalnoga prkosa koji ga je tjerao naprijed čak i onda kada su drugi govorili da se naprijed ne može. Bio je to trenutak trijumfa za Pattona, ali u isto su se vrijeme nad njim nadvijali crni oblaci. Nedavni incident sa šamarima definitivno je prerastao uske okvire divizijske problematike i prijetio da naprasno uništi njegovu karijeru.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora