U veljači 1991. u Pakracu je počela srpska pobuna u Slavoniji. Pobuna se odrazila na Vukovar tako što je Srpska demokratska stranka u njemu osigurala medijsku prezentaciju ugroženosti Srba u Hrvatskoj i njihovo sklanjanje u Srbiju. No opće mjesto u krizi i ratu Vukovar je postao 2. svibnja 1991. kada je u Borovu ubijeno dvanaest policajaca. Od tada je Vukovar zona stalne srpske pobune. U područja sjeverozapadno od grada, većinski naseljena srpskim stanovništvom, hrvatska tijela vlasti nisu imala pristup, dijelom zbog stalne nazočnosti dijelova 12. proleterske mehanizirane brigade iz Osijeka. Do početka srpnja općina je bila u relativnom miru. To znači da su bili česti incidenti, no teritorijalnih pomaka nije bilo. JNA je pak ojačala inženjerijski bataljun u Vukovaru dovođenjem mehaniziranog bataljuna 453. mehanizirane brigade iz Sremske Mitrovice. Potom je zaposjela most između Iloka i Bačke Palanke. U ovom razdoblju preustrojena je policija. Osnovana je Policijska uprava Vukovar koja je cijelo vrijeme imala ispomoć iz drugih policijskih uprava, posebice iz Varaždina. U Vukovaru je osnovan 4. bataljun 3. brigade ZNG-a, a na području općine od sredine lipnja do pada grada stalno su bili dijelovi 1. brigade ZNG-a. Od sredine lipnja do sredine srpnja na području općine bio je vod specijalnog bataljuna „Zrinski“. 

Početkom srpnja na granici Hrvatske i Vojvodine razmještene su četiri mehanizirane brigade iz Vojvodine i Beograda. Njihovim dolaskom eskalirali su sukobi u istočnoj Hrvatskoj. Žarišta su bila oko Osijeka, Vinkovaca i Vukovara. Pobunjeni su Srbi počeli teritorijalno širenje u kojem je prva žrtva bilo izolirano vukovarsko selo Ćelije. U Vukovaru su snage obrane uspjele staviti pod nadzor Borovo naselje i Lužac. Do kraja srpnja JNA je iz zraka uništila priručne vojarne 4. bataljuna 3. brigade u Opatovcu i Principovcu pokraj Iloka. Krajem srpnja 51. mehanizirana je brigada iz područja Bogojeva počela je pritisak na hrvatske snage, prešla preko mosta i eliminirala hrvatsku vlast na području Dalja, Erduta i Aljmaša. Dio brigade krenuo je prema Bijelom Brdu, a dio prema Vukovaru. Grad je tako dobio još jednog neugodnog susjeda. Bila je to i najava povećane aktivnosti novosadskog korpusa JNA u istočnoj Hrvatskoj, do čijeg je vrhunca došlo u drugoj polovici mjeseca zauzimanjem Baranje. Tijekom tog vremena obrana je Vukovara bila zauzeta i borbom za prevlast u gradu u koju se umiješao i Zagreb. Iz grada je povučen Tomislav Merčep koji je do tada figurirao kao ključna osoba obrane grada.

Zauzimanjem Baranje, novosadski se korpus okrenuo prema Vukovaru. Korpusu je 23. kolovoza pridodan mehanizirani bataljun 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade i poslan iz Šida u Borovo Selo. Dan poslije zrakoplovi JNA napali su skupinu gardista 3. brigade koja je osiguravala silos Đergaj. U tom je napadu jedan „Jastreb“ srušen, a jedan lakše oštećen. Bio je to uvod u 25. kolovoza, dan kada je počela bitka za Vukovar. Nailazak kamiona za prijevoz hrane na minu pokraj barikade u Borovom naselju bio je za JNA povod za opći napad na grad. Tijekom tih borbi JNA je prekinula asfaltnu prometnicu Vukovar – Bogdanovci, nakon čega je jedina prohodna komunikacija bio poljski put kroz kukuruz između Bogdanovca i Lušca. Taj prvi udar JNA i pobunjenih Srba na grad trajao je do kraja kolovoza. Grad su napadali dijelovi 453., 12. proleterske i 51. mehanizirane brigade i od 26. i 27. kolovoza i dva bataljuna 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade. Zračnu potporu mehaniziranim sastavima pružali su dijelovi 204. lovačkog avijacijskog puka, 172. lovačko-bombarderskog avijacijskog puka i 252. lovačko- bombarderske eskadrile.

Brodovi riječne ratne flotile podržavali  su napade s Dunava. U napadu su sudjelovali i pobunjeni Srbi iz Vukovara i okolnih sela ili „samoorganizovane jedinice Borova Sela, Bobote i Trpinje“ kako ih je JNA predstavila javnosti. Iako bez jasnog zapovjednog središta, taj prvi udar na Vukovar hrvatska je obrana izdržala. JNA je uspjela razbiti obranu sela Sotin. Tijekom borbi obranu je grada dodatno osnažio pojačani vod 109. brigade iz Vinkovaca. Takvo slanje manjih pojačanja trajalo je do prekida prometnice između Vinkovaca i Vukovara. Najveća promjena u obrani grada bio je dolazak kadrovskog pojačanja iz Zagreba, s čime je završeno razdoblje bez čvrstog i jasnog zapovijedanja u Vukovaru. Bivši zrakoplovni potpukovnik JNA, Mile Dedaković, 31. je kolovoza upućen u „Vukovar sa zadatkom zapovijedanja svim oružanim snagama na teritoriju općine Vukovar i Ilok“. Do sredine rujna JNA je povremeno napadao grad, 2. rujna zauzeo je selo Berak, a 5. je rujna izveo napad na grad koji su hrvatski izvori opisali kao „najžešći napad od početka rata“ te da su ga „žestoko“ odbili. U danima koji su slijedili stanje se pogoršavalo pa je hrvatsko vrhovništvo 12. rujna odlučilo blokirati vojarne i ostale objekte JNA. To je bio povod da pod izgovorom deblokade vojarne napravi najjači nasrtaj na grad u drugoj fazi kampanje. Uz potporu zrakoplovstva 453. je mehanizirana brigada s pojačanjima 14. rujna napala Vukovar, prodrla u grad i povezala snage pobunjenih Srba u naselju Petrova Gora s posadom vojarne na Sajmištu. Istovremeno je počeo i napad 51. mehanizirane brigade i pridodanog 2. mehaniziranog bataljuna 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade na Borovo naselje.

Tenkovi su krenuli Trpinjskom cestom, preko polja kroz Hercegovačku i Slavonsku ulicu. Obrana je uspjela zaustaviti napad. Tog je dana, prema tvrdnjama svjedoka, uništeno jedanaest tenkova i tri oklopna transportera, odnosno borbena vozila pješaštva. Pritisak JNA trajao je nekoliko dana, hrvatske su snage uspjele vratiti izgubljene položaje, osim na Sajmištu. Dana 18. rujna izgubile su važan položaj na silosu Đergaj. Grad je 17. rujna odsječen od Vinkovaca i uz pomoć miješane slavonsko-brodske skupine policije, tenkista i gardista, 20. rujna deblokiran, čime je omogućena opskrba grada. Nakon deblokade grada prometnicu Vinkovci – Vukovar na dijelu Bogdanovci – Marinci osiguravala je četa 2. bataljuna 3. brigade ZNG-a. Dva voda 109. brigade bila su na dijelu prometnice prema Vukovaru i u obrani Borova naselja. Dok je JNA s pojačanom 453. mehaniziranom brigadom nastojala zauzeti grad, glavne snage JNA završavale su pripremu za strategijsku ofenzivu. Plan je bio da se Hrvatska ispresijeca na pravcima Gradiška – Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar i Mostar – Split. Glavne snage, sedam mehaniziranih, dvije oklopne, dvije motorizirane, jedna topnička, pet partizanskih brigada TO i jače snage za potporu, planirane su za prodor kroz istočnu Hrvatsku i spajanje sa snagama iz Bosanske krajine u zapadnoj Slavoniji i zajednički prodor prema Zagrebu. Novosadski korpus planiran je za prodor Podravskom magistralom, a gardijska divizija trebala je forsirati Bosut kod Vinkovaca i kroz vinkovačku depresiju nastaviti prema Okučanima. U toj zamisli Vukovar je trebao ostati blokiran od 453. mehanizirane brigade i zauzet kada budu povoljni uvjeti.

>>Obrana Vukovara fanatizam za JNA

Operacija je trebala početi 21. rujna iako je negdje počela dan ranije. Propast mobilizacije u Srbiji i nesposobnost u uvođenju gardijske divizije od Šida prema Vinkovcima odrazila se na planove JNA. Već 22. rujna bila je prisiljena mijenjati ih. Odustala je od plana poražavanja Hrvatske i usmjerila se na osvajanje teritorija gdje je to moguće. Početak operacije odgođen je za 10 do 15 dana, ovisno o pravcu napada. Na pravcu Šid – Vinkovci do 29. rujna zauzela je hrvatska sela i 30. je rujna počela obrambeno-napadnu operaciju čiji je cilj bilo zauzimanje Vukovara. Prvi udar bio je vezivanje snaga, napad na hrvatske položaje između Vinkovaca i Osijeka i na prometnicu Vinkovci – Vukovar. Novosadski je korpus 30. rujna zauzeo sela Korođ i Antin, a gardijska divizija 1. listopada Petrovce, Marince i Đeletovce. Od tada je Vukovar bio u okruženju. S druge strane, iz Vinkovaca je počela borba za deblokadu grada

Provjerite imate li ga kod kuće. Zbog opasne bakterije povlači se prehrambeni proizvod