ovaj svabo na slici ima sajkacu

Lijepo je što je večernjak dotaknuo tu temu, ali iznio ju je samo kao oglođenu kost, bez mesa. Priča je mnogo fascinantnija (imate ju na internetu, ali treba pročitati bar 3 dobra izvora da se može sagledati šire i potpunije.)) Prije svega neistina ili barem poluistina je da je samo ovaj bečanin spasio blago, uz njega koji je bio katolik za to se zauzeo i Maximilian Becker, koji je bio protestant. I tu je već lijepota toga pošto su dvojica iz različitih "vjerskih tabora" radila za opće dobro. Fascinantna priča se nastavlja tako što da spase sve slike, rukopise, knjige, i kipove koje su mogli prenositi su uspjeli samoinicijativno osigurati ne manje nego sto - 100 kamiona (i goriva za kamione.) A to u ono vrijeme njemačkog bježanja prema sjeveru, kada su im sva prijevozna sredstva trebala isto kao i gorivo, je bilo čudo, (ČUDO.) Ali teorija o čudu se može nastaviti time što kada je krenuo posljednji kamion samo što nisu počele padati bombe ustvari već su počele, ali ni jedan od ovih stotinu kamiona, znači ni jedan nije bio pogođen, svi su stigli na odredište u Rimu. Zanimljivo je i kako su morali angažirati lokalno stanovništvo koje je potražilo zaštitu u samostanu, da grade drvene sanduke za sve knjige, slike i statue. Zamislite gradnja drvenih sanduka, ne sječam se otkud im drva, sječam se da su plačali te ljude sa cigaretama i nešto za jesti. Na kraju su prenjeli umjetnine, biblioteku, one opate koji nisu htjeli ostati i žene i djecu. Neki su ostali, nisu htjeli napustiti, čini mi se. Ova dvojica njemačkih časnika zaslužuju kip visok barem 3 metara. I onda je krenulo divljačko bombardiranje, divljačko i glupo, jer kako znamo njemci nisu bili u samostanu nego dalje, i kada su ga trupci uništili, poslužio je kao odlični "stronghold" za njemce koji su se brzo popeli i sakrili u ruševinama kada je prestao "bal bombardera." Naravno njemci su ipak potučeni i to dosta, ako ne prvenstveno od Poljaka, koji su im htjeli "vratiti za napad na Poljsku." Pogledajte fotografije, onu prvu i onu sa biskupima onaj vojnik u stvari časnik, onakav skroman po izgledu je bio taj Julius Schlegel, i njegov suborac kao što napisah Maximilian Becker, su dvojica koja svijetle, hajde nisam dostojan da napišem više od nekih poginulih tamo, ali svjetle više od mnogih časnika takozvanih "dobrih saveznika" koji su bili u onom "teatru događanja."