>> 1. dio - Srpska strana doživjela je medijski poraz
...Obrana Sarajeva na kraju 1993. godine bila je na sljedećim pravcima: Lapišnica - Trebević - Čolina kapa - Zlatište - Osmice - Golo brdo - Njevesinjska ulica - Jevrejsko groblje - Vrbanja most - rijeka Miljacka - most "Bratstva i Jedinstva" - Trg Pere Kosorića - Dinarska ulica - stadion Grbavica - Hrasno brdo - Zagorska ulica - Milinkladska ulica - brdo Mojmilo - Dobrinja - ulica Ernesta Talera - Neđarići - zgrada „Oslobođenja" - Stupsko brdo - Azići - Briješće - Rajlovac - dio sela Zabrđe - Mijatovića kosa - Golo brdo - Žuč - Ugorsko - Hotonj - Poljine - Mrkovići - Pašino brdo - Pionirska dolina - Grdonj - Donje Biosko - Hreša - Špicasta stijena. Ove su crte obrane grada manje-više ostale nepromijenjene do kraja opsade. Godinu 1994. obilježile su borbe na vanjskom obruču Sarajeva i to na području općine Olovo, Crnoriječkoj visoravni, čemerskoj planini te planini Treskavici. Borbe unutar grada bit će manjega intenziteta. Srpski je napad na olovsko-vareškom frontu počeo 10. siječnja 1994. Selo Kruševo palo je pod srpski nadzor, ali su 17. siječnja 1994. snage 1. korpusa snažnim protunapadom Kruševo ponovo oslobodile.
Tužan će događaj u prvoj polovini 1994. godine promijeniti nakratko vojnu situaciju oko Sarajeva. Naime, 5. će ožujka 1994. godine srpska granata od 120mm na tržnici Markale ubiti 66 ljudi, a 197 teže i lakše raniti. Prvi puta nakon početka opsade srpske snage bile su pred bombardiranjem od strane NATO-a. Međutim, zločinački dvojac Karadžić-Mladić popustit će pritiscima međunarodne zajednice koja je dala ultimatum srpskih snagama da izmjeste teško topništvo u područje 20 km od centra Sarajeva. Primirje je potpisano 10. veljače 1994., i iako se nije u potpunosti poštovalo, ipak će ovaj prekid vatre smanjiti pritisak na crte obrane Sarajeva. Također, u isto vrijeme u Zagrebu je 23. veljače 1994. potpisan prekid vatre između Armije BiH i HVO-a, a 18. ožujka 1994. godine u Washingtonu je potpisan „Washingtonski sporazum" o uspostavi bošnjačko-hrvatske federacije. Okončavanje rata Armije BiH i HVO-a i izmještanje srpskoga topništva izvan grada đalo je snagama 1. korpusa prostora za ozbiljnije napade na vanjskom obruču Sarajeva. Srpske snage oko Sarajeva, iako tehnički nadmoćnije, poteškoće su s popunom ljudstva imale cijeli rat što za 1. korpus nije bio problem. Nakon jake srpske ofenzive na Goražde snage Armije BiH pokrenule su 9. travnja 1994. ofenzivu na bjelašničkom pravcu te probile srpske crte. Iako su vremenski uvjeti bili teški, veliki snijeg na Bjelašnici, u operaciji „Džep 94" oslobođeni su Moševačko brdo, sela Milovac, Stomarine, Poredak, Karačići, Sršljenci, Dugo brdo, Bukva, Rokoč, Hum, Budoželjac, Žižići i Šikuljski gaj. Primirje je poštovano u samom gradu od proljeća do kasnog ljeta 1994. godine. Nakon potpisivanja „Washingtonskog sporazuma" osjetno se popravio logistički položaj Armije BiH, pogotovu u nabavci naoružanja i vojne opreme. Zapovjedništvu 1. korpusa podčinjene su izravno operativna grupa 1 „Pazarić", operativna grupa 2 „Visoko" i operativna grupa 3 „Vareš". Snage branitelja iz grada napale su poznato snajpersko uporište „Špicasta stijena" s objektom „Mala kula" 18. rujna 1994., no bez uspjeha.
Nakon dužih priprema snage 1. korpusa Icrenule su u ofenzivu na treskavičko-bjelašničkom pravcu te oslobodile veliki broj sela Poljice, Mlakva, Ogorjeli kuk, Čardak, Malo vratlo i Mali treskač. Napokon je oslobođen plato Treskavice s najvišim vrhom Đokinim tomjem (2086 m). U narednih mjesec dana borbi na Treskavici Đokin toranj (ili Mala ćaba kako se još zove ova kota) prelazio je u ruke objema stranama. U velikoj ofenzivi 1. korpusa koja je počela 5. studenoga 1994. snage OG-3 „Vareš" oslobodile su cijeli plato Nišićke visoravni i desetak sela i zaselaka na padinama čemerske planine (Šabovina, Ravne, Šehovići, Hadžići, Višnjica, Hići i Korita). Ovim akcijama stvoreni su preduvjeti za ugrožavanje putne komunikacije Srednje - Semizovac čiji je nadzor bio ključan za blokadu Sarajeva sa sjevera. Potpisano primirje početkom 1994. godine u samom gradu prilično je poštivano...
Nastavak teksta čitajte sutra na stranicama Vojne povijesti.
