Agresija na Suez

Povijesni je paradoks da je na isti dan, 29. listopada, kada je u Istanbulu 1888. godine potpisana konvencija o slobodnoj plovidbi Sueskim kanalom „kako u ratu tako i u miru“, 1956. otpočela trojna agresija na taj važan plovni put koji značajno skraćuje put oko Afrike spajajući Sredozemlje s Indijskim oceanom preko Crvenoga mora. Nacionalizacijom Sueskog kanala egipatski je predsjednik Gamal Abdel Nasser izazvao dramatičnu suesku krizu. Kanal je bio u vlasništvu Velike Britanije i Francuske koje su smatrale da će egipatska uprava ugroziti dopremu nafte iz Perzijskog zaljeva. Za London kanal je još uvijek bio „žila kucavica“ njegova golemoga kolonijalnog carstva. Kada su propali svi pregovori, dvije su zemlje tajno počele pripremati vojnu akciju kako bi ponovno stekle kontrolu nad Suezom i svrgnule Nassera. Britanci su za invaziju prikupili 45.000, a Francuzi 34.000 vojnika te su u Izraelu, čije postojanje arapske zemlje uopće nisu htjele priznati, pronašle spremnoga saveznika. Izrael je nasuprot 300.000 egipatskih angažirao 145.000 svojih vojnika i u zoru 29. listopada 1956. deset izraelskih brigada napalo je Egipat i krenulo prema Suezu. Britanija i Francuska, slijedeći dogovoreni plan, zatražile su povlačenje izraelskih i egipatskih snaga iz zone kanala i najavile vojnu intervenciju kako bi se, navodno, postigao prekid vatre prema odluci Ujedinjenih naroda. Britanski i francuski padobranci spustili su se u Port Said i Port Fuad, a marinci iskrcali na obalu i počeli okupaciju Sueskog kanala. Ipak, rastuća oporba kod kuće te prijetnje Sovjetskog Saveza da će intervenirati, zaustavile su britansko-francusku akciju u nekadašnjem kolonijalnom stilu. Već u prosincu agresori su se povukli. Izrael je to učinio u ožujku sljedeće godine. Nasser je iz sueske krize izišao kao pobjednik i junak egipatskog i arapskog nacionalizma. Zbog izazovne akcije Velika Britanija i Francuska izgubile su utjecaj na Srednjem istoku koji je postao poprište nadmetanja SAD-a i SSSR-a.