Austrougarska flotila u prevlasti na Dunavu

Dunav je sa svojih 2.860 km druga po veličini europska rijeka, odmah poslije Volge, a gotovo dvostruko duži od Rajne. Od izvora u Njemačkoj do delte u Crnom moru prolazi kroz dvije satne zone, a udaljenosti na Dunavu se, za razliku od drugih rijeka, mjere od ušća prema izvoru (čiji je položaj dugo bio nepoznat), i to od Suline do Galate u nautičkim miljama (81 nM), a od Galate uzvodno prema izvoru u kilometrima. Uz obale Dunava živi više naroda nego uz druge europske rijeke, od Nijemaca preko Austrijanaca, Slovaka, Mađara, Hrvata, Srba, Bugara i Rumunja, do Rusa, a do 1877. su izlaz na Dunav imali i Turci. U doba dok nije bilo željeznica ni dobrih cesta Dunav je predstavljao glavnu prometnicu, posebice Austrougarskog Carstva, koje je bilo poznato i pod nazivom Dunavska Monarhija (Donaumonarchie), a njegova prometna vrijednost i danas je značajna. Osim trgovačkih brodova, na Dunavu su plovili i ratni brodovi pojedinih država, a u doba do 1918. jedna od najjačih europskih ratnih riječnih flotila bila je Dunavska flotila (Donauflottille) pod austrougarskom zastavom. Velika rijeka nije samo prometnica, nego i granica između pojedinih država i carstava, a prema odlukama Pariškog mira 1856. i Berlinskog kongresa 1878. plovidba Dunavom između ušća u Crno more i Đerdapa bila je internacionalizirana i trebala ju je nadzirati međunarodna „Europska dunavska komisija“ (EDK) sastavljena od predstavnika Austro-Ugarske, Njemačkog Carstva, Francuske, Engleske, Rusije, Italije, Rumunjske i Turske. Ratnim brodovima svih država bila je zabranjena plovidba na spomenutom odsjeku Dunava, gdje su smjele djelovati samo policijske brodice.