Naš Dinko Predoević u ovom broju donosi temu koja je malo odmaknuta od njegovih dosadašnjih, vezanih uz Drugi svjetski rat.
Međutim, radnja se odvija neposredno nakon njega, kada je osnovana Država Izrael, koja počinje osnivati vlastito ratno zrakoplovstvo. Kako je Predoević naveo u uvodu, ono je osnovano doslovno ni iz čega, te ova priča „snažno podsjeća na osnivanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, te se nadam da će netko, nekada i negdje, objaviti potpunu priču o stvaranju i opremanju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva od 1991. do 1995. godine“. Osim toga, ova je priča zanimljiva i zato što je dio nje i bivša Jugoslavija. Naime, Izrael je sa Čehoslovačkom dogovorio kupnju aviona, a u cijelu priču uključuje se i jugoslavenska strana. Iako raskid sa Sovjetskim Savezom i rezolucija Informbiroa još nisu eskalirali do potpunog prekida odnosa s istočnoeuropskim državama, Jugoslavija je počela voditi samostalniju politiku. Osim toga, izraelska spremnost na plaćanje svakog tona tereta dodatno je utjecala na spremnost jugoslavenskih vlasti na suradnju. Jugoslavenske vlasti su u početku tražile 300 dolara po toni tereta koji bi prolazio preko teritorija Jugoslavije, no nakon pregovora dogovorena je cijena od 200 dolara po toni. Tako je izraelska nabava aviona, opreme i naoružanja išla preko Jugoslavije, točnije preko aerodroma u Nikšiću, odakle se sve dalje transportiralo u Izrael. Izrael je ukupno u upotrebi imao dva Spitfirea sastavljena od dijelova rashodovanih i oborenih zrakoplova, te 60 Spitfirea nabavljenih u Čehoslovačkoj. Dodatnih 30 Spitfirea nabavljeno je u Italiji 1953. godine. Od tog broja, 18 Spitfirea prodano je Burmi u ožujku 1954. godine.
