Austrougarska carska i kraljevska (c. i kr.) ratna mornarica raspolagala je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća - uz već zastarjele oklopnjače, građene od sredine do kraja 19. stoljeća - i manjim oklopnjačama za obranu obale, malim bojnim brodovima klase Monarch (Monarch, Wien i Budapest).
Početkom 20. stoljeća slijedile su ih dvije sustavno građene serije od po tri malo veća bojna ili linijska broda (oklopnjače) koji su činili po jednu homogenu tešku diviziju, a bila je riječ o klasama Habsburg (Habsburg, Árpád i Babenberg) i Erzherzog Karl (E. Karl, E. Friedrich i E. Ferdinand Max) s glavnim topovima kalibra 240 mm i pomoćnim kalibra 150 ili 190 mm.
U doba kad su druge mornarice počele graditi suvremenije bojne brodove s jedinstvenim kalibrom glavnih topova, nazvane dreadnoughtima (prema britanskom bojnom brodu Dreadnought, dovršenom 1906. godine, istisnine 18 100 ts /engleskih tona/, a naoružanom s deset topova kalibra 305 mm u pet dvocijevnih kula i lakim pomoćnim topovima za obranu od torpiljarki), Austro-Ugarska je tek naručila prva tri polu-dreadnoughta s miješanom bitnicom teških topova, klasu Radetzky (Erzherzog Franz Ferdinand, Radetzky i Zrinyi). Građeni su od 1907. do 1910. godine, imali po četiri topa kalibra 305 mm i osam kalibra 240 mm u dvocijevnim kulama, dok je pomoćnu bitnicu činilo 20 topova kalibra 100 mm.
Brodovi klase Radetzky nalikovali su britanskim pred- ili polu-dreadnoughtima klasa King Edward VII. (najveće istisnine 17 800 tona; četiri topa kalibra 305 mm i četiri kalibra 234 mm) i Lord Nelson (19 000 tona; četiri topa kalibra 305 mm i deset kalibra 234 mm), također i njima sličnim japanskim bojnim brodovima klase Kashima (istisnine 16 700 t; po četiri topa kalibra 305 i 254 mm) i Satsuma/Aki (19.500 i 20 100 t; četiri topa kalibra 305 i 12 kalibra 254 mm), ali austrougarski brodovi imali su premalu istisninu (samo 14 500 tona) i pramčani dio trupa bio je preopterećen težinom čak tri dvocijevne kule. Raspolagali su stapnim parnim strojevima trostruke ekspanzije i imali brzinu do 20 čvorova, dok su britanski dreadnoughti već dobili parne turbine i stoga bili brži.
Pojava H. M. S. Dreadnoughta izazvala je novu utrku u naoružanju, jer je deklasirao sve starije pred-dreadnoughte, također i brodove u sastavu britanske Kraljevske ratne mornarice (Royal Navy). Skoro istodobno – od 1906. do 1910. godine – građeni su prvi američki dreadnoughti klase South Carolina (konstrukcijske istisnine 16 000 ts, naoružani s po osam topova kalibra 305 mm u dvocijevnim kulama). Neobičan, ali napredan način postavljanja topovskih kula na američkim brodovima u uzdužnoj simetrali brodskog trupa i na dvije razine, kako bi unutarnji par (druga i treća od četiri kule) mogao gađati preko vanjskog (prve i četvrte kule) poslužio je poslije kao uzor za austrougarsku klasu Tegetthoff i skoro sve moderne dreadnoughte. Od 1907. godine u utrku se uključila i njemačka Carska ratna mornarica (Kaiserliche Marine) s dreadnoughtima klasa Nassau (konstrukcijske istisnine 18 569 ts s po 12 topova kalibra 280 mm) i Helgoland (22 437 ts; 12 topova kalibra 305 mm), čiji su brodovi dobili i jače pomoćne topove kalibra 150 mm. Dreadnoughte su naručile i neke južnoameričke ratne mornarice, zatim Japan, Rusija i Španjolska, a Francuska je najviše kasnila, jer su sve navoze njenih brodogradilišta još zauzimali veliki i brzi pred-dreadnoughti klase Danton. Stoga su prvi francuski dreadoughti klase Courbet (Courbet, Jean Bart, France i Paris) naručeni tek 1910. godine, imali su konstrukcijsku istisninu 25 000 ts i 12 topova kalibra 305 mm u dvocijevnim kulama, dvije od njih na bokovima.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. kolovoza 2023.