Austrougarsko topništvo

U većini suvremenih država topništvo je kao vid kopnene vojske početkom 20. stoljeća dobivalo sve veću ulogu, ali je u Austro-Ugarskoj ipak imalo malo manji ugled od već tradicionalnoga konjaništva, opisanoga u prošlom nastavku ovoga niza članaka. U doba prije 1866. godine, odnosno poraza kod Königgrätza, na čelu topništva bile su od 1848. godine dvije institucije izravno podređene Dvorskom ratnom vijeću („Hofkriegsrat“): jedna je bila generalna topnička direkcija („General-Artilleriedirektion“) zadužena za “vlasništvo“ topova, a druga Glavni odjel za topove („Hauptzeugamt“), zadužena za organizaciju, administraciju, znanstvene radove, proizvodnju i dodjelu tvariva i oružja, kao i izradbu udžbenika za topništvo. Obje su 1849. godine udružene u jednu instituciju, ponovo poznatu kao generalna topnička direkcija, na čijemu se čelu nalazio general direktor topništva kao glavni zapovjednik toga vida vojske, koji se svim silama borio protiv uključivanja svoje direkcije u sklop Ministarstva rata („Kriegsministerium“). To je ostvareno tek 1850. godine kada na položaju generala topništva više nije bio pripadnik vladajuće kuće Habsburg. Za tehničko-znanstvena pitanja osnovan je 1854. godine stalni “topnički odbor“ („Artillerie-Komitee“), a iste godine stvoren je, od časnika koji su bili slobodni i stajali na raspolaganju, kako se najbolje časnike ne bi stalno odvajalo iz aktivnih postrojbi, i topnički stožer. U okviru nove organizacije 1850. godine nastala su zapovjedna mjesta (uredi) topničkih inspektora („Artillerie-Inspekteur“) u Pragu, Olmoucu (za Moravsku, Šleziju i Galiciju, uskoro priključen zapovjednom mjestu u Pragu), Grazu (za Unutarnju Austriju, Hrvatsku, Istru i Dalmaciju), Budimpešti (za Mađarsku, Sedmograđe/Transilvaniju, Srijem, Slavoniju i Banat), Beču (za Gornju i donju Austriju, Salzburg i Sjeverni Tirol) i Veroni (za Lombardiju, Veneciju i Južni Tirol).