Bila je to jedna od najkrvavijih bitaka u Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije. I jedna od onih koja i danas pobuđuje znatiželju i različite zaključke. Zašto je Crvena armija, zajedno s partizanima, u bitku za Baranju krenula 11. studenog 1944., baš prelaskom Dunava kod Batine gdje je u tom trenutku bilo najteže? Jedni će povjesničari danas reći – odgovaralo je to i Staljinu i partizanima. U Crvenoj je armiji bilo najviše Ukrajinaca koji su i tada sanjali vlastitu državu pa se kolaboracionista jednostavno mogao riješiti slanjem u “samoubilačku” akciju kakva je bila osvajanje kote 169. na Srijemskom frontu.
S brda gdje su bili Nijemci, vojska koja je prelazila Dunav bila je uobičajeno topovsko meso. Srediti svoje redove mogli su i partizani u čije su odore, ulaskom Crvene armije u Beograd te oslobađanjem Srbije, masovno ulazili četnici. Drugi, međutim, navode da je sovjetska vojna doktrina nalagala tijekom gonjenja neprijatelja uspostavu mostobrana iz pokreta. Na taj je način trebalo onemogućiti (ili otežati) neprijatelju uspostavljanje čvrste obrambene crte. Operacija se, kažu, po načinu izvođenja ničemu ne razlikuje od mnogih drugih koje je Crvena armija izvodila tijekom Drugog svjetskog rata.