Prema definiciji UN-a iz 1969. godine, biološki su ratni agensi živi organizmi, prirodno ili infektivno tvorivo izvedeno od njih, koji mogu uzrokovati bolest ili smrt u ljudi, životinja ili biljaka ovisno o njihovim učincima i sposobnosti razmnožavanja u čovjeku, životinji ili biljki koji su napadnuti. To su patogeni mikroorganizmi: bakterije, virusi, gljivice i protozoe, prirodni ili izmijenjeni genetskim inženjerstvom ili nekim drugim biotehnološkim postupkom, te njihovi otrovi ako su namijenjeni za nemiroljubive svrhe i izazivanje epidemija (ljudi), epizootija (životinje) i epifitocija (biljke).
Dokazi o biološkom ratovanju postoje od prije 2500 godina. Tehnike prenošenja i upotrebe bioloških ratnih agensa postupno su napredovale i razvijale se od katapultiranja leševa umrlih od kuge, do namjerne upotrebe inficirane odjeće, insekata kao prijenosnika bolesti i danas specijaliziranih sustava bioloških i otrovnih oružja. Unatoč napretku u razvoju imunoterapije i kemoterapije, prijetnja od bioloških i otrovnih oružja danas je u porastu i pojavljuje se kao stalni rizik na suvremenom bojnom polju. Biološki i otrovni ratni agensi stalno su predstavljali atraktivna oružja zbog njihove lake proizvodnje, niske cijene, teške detekcije i medicinskoga tretmana te moguće upotrebe kao strateškog oružja.
Mišljenje je da danas oko petnaest zemalja ima razvijene biološke (ofanzivne) ratne programe što zapravo predstavlja četverostruki porast u odnosu na ‘80-e godine prošloga stoljeća. Upotreba nuklearnoga, kemijskoga i biološkog oružja u povijesti je bila, međutim, često sporna. Dok se upotreba nuklearnoga i kemijskog oružja može lako dokazati i dokumentirati, upotreba se biološkoga oružja dokazuje teško. Biološko se ratovanje prije godine 1914. očitovalo u trima glavnim oblicima: upotreba vode i hrane kontaminirane infektivnim materijalom, upotreba mikroorganizama i otrova u nekim oblicima oružanih sustava te upotreba često tajnih bioloških sastava i tvari.