Već i sam spomen Prvog svjetskog rata najčešće budi asocijacije na sulude juriše prema neprijateljskim pozicijama u kojima su cijeli odjeli vojnika padali pokošeni protivničkim strojnicama; na gas-maske i silnu uporabu topništva koje je cijele krajolike pretvaralo u mjesečeve vizure. Oko deset milijuna ubijenih, preko sedam milijuna nestalih i više od dvadeset milijuna ranjenih vojnika iznosila je crna bilanca najvećeg ratnog sukoba koji je do tada zadesio svijet. Utrka u proizvodnji što jačeg, što brojnijeg i što dalekometnijeg teškog topništva uzimala je neviđena maha u predratnim godinama, da bi u narednim godinama zaraćene strane nemilice jedna drugu zasipale teškim topništvom do granica fanatizma. Činilo se da se tim fanatizmom provlači i neki perverzan užitak protkan željom za dokazivanjem snage i borbene ustrajnosti. Ili, možda ipak, želja časničkog kadra za dokazivanjem vlastite muškosti?
Psiholozi Freudove škole postavili bi ipak puno dublju analizu od moje, pa se zato neću dalje upuštati u psihološke spekulacije. Neka teza ostane u granicama mojeg subjektivnog doživljaja. Umrijeti na bojnom polju pogođen metkom, proboden bajunetom ili skončati u eksploziji topovskog zrna značilo je časno umrijeti. U tu sliku nikako se nije uklapala smrt prouzrokovana bojnim otrovom. Oblak smrtonosnog plina ne pruža mogućnost nikakva otpora, a kakav je to ratnik koji smrt čeka sjedeći? Zato su se Britanci nakon Bitke kod Ypresa zgražali nad njemačkom uporabom bojnog otrova. To nije bilo „fair play“! To je bio kukavičluk, a ne junački boj! Čuli su se povici britanskih časnika. Pravi ratnik umire na bojnom polju, a ne guši se u rovu poput štakora. Nije bilo važno samo pobijediti, bilo je važno i na koji je način pobjeda izvojevana. Zato se ratna čast tražila u akciji; u njoj je svaki vojnik dokazivao svoje junaštvo. A vojska je svoje junaštvo dokazivala navalama na neprijateljske pozicije. Bila je to ista ona energija koja je dolazila do izražaja kada je teško topništvo zasipalo protivničke linije. Juriši koji su slijedili odmah nakon što bi topništvo utihnulo bili su samo njezinim nastavkom. Bilo je važno samo dokazati svoje junaštvo. S druge strane čekale bi ih prepreke bodljikave žice i strojnice!
Iz današnje perspektive teško je razumjeti motive koji su stajali iza naredbi o jurišu na neprijateljske pozicije opremljene strojnicama. Ti motivi »odgovorni« su za milijune mladih života koji su položeni na bojišnicama diljem Europe. Trebamo li se zamisliti u koži 19-godišnjaka koji stoji u rovu u prvom redu čekajući naredbu za juriš na položaje opremljene strojnicama da bi tek tada shvatili apsurd takve taktike? Naš imaginarni vojnik bio je svjestan toga da je to njegov posljednji juriš, ali ipak je jurišao u sigurnu smrt. U toj je priči poprilično paradoksalno to što se naš vojnik zapravo predao onog trenutka kada je prihvatio poslušati naredbu. Još je davno zapisano da je Prvi svjetski rat bio rat između čovjeka i stroja. Dokaz tomu počiva na brojnim spomen-mjestima velikih bitaka, skriven u nebrojenim imenima uklesanima u bjelini kamena. Ako bismo o ishodu rata zapitali bilo koga od milijuna tih osoba, odgovor bi bio – u tom ratu čovjeka je pobijedio stroj!
Vrtoglav razvoj tehnike koji je prethodio prvom svjetskom sukobu bio je u disproporciji s razvojem ljudske svijesti. Za razliku od tehničkih izuma, pri kojima je jedan izum vodio drugom izumu, vojna taktika, još uvijek zarobljena tradicionalnim okovima, nije mogla pratiti taj razvoj. I dok su strateški ciljevi mahom bili dobro definirani, njihovo provođenje zapelo je na taktičkoj razini. Zahtjevi koje je moderan rat stavljao pred vojna zapovjedništva iz današnje su perspektive bili vrlo logični i razumni, no oni su se ipak pokazali prezahtjevnima pripadnicima uštogljene aristokracije. Ako bismo s te razine promatrali Prvi svjetski rat, onda bismo mogli reći da je on označio sukob tradicionalizma modernizma koji se najzornije očitovao upravo u uporabi strojnice na bojnim poljima. Prepreke bodljikave žice i čistina iza koje se nalazila mala grupica ljudi koja je rukovala strojnicom predstavljali su nepremostivu prepreku vojsci u navali. Europska bojišta nalikovala su klaonicama, a poprišta navala ostajala su prekrivena leševima. Smrad trulećih lešina na europskim bojišnicama osjećao se kilometrima. Dok su se obje strane gušile u smradu, napadačka strana čekala je svježe snage za ponovni pokušaj navale. Aristokracija je vodila častan rat prema zastarjelim pravilima, a nikome od njih nije palo na pamet zapitati se kakva čast počiva u masakru vlastitih vojnika? Nevjerojatnim zvuči podatak da je čak osamdeset posto gubitaka na europskim bojišnicama bilo uzrokovano paljbom strojnica. Zato se počesto znalo reći da je napadačka strana zauzela onoliko teritorija koliko ga je pokrila leševima svojih vojnika. Strojnica je predstavljala savršeno oružje koje je na bojišnici izmijenilo odnos snaga između mase i pojedinca.
Nastavak teksta i ostale zanimljivosti čitajte u novom broju VP magazina od utorka, 4. kolovoza na svim kioscima!
da bi nekog mogao legalno ubiti ,treba samo da mu objaviš rat