Pod vodstvom okrutnog osvajača i genijalnog vojskovođe Timura Lenka mongolska je vojska 28. srpnja 1402. u bitki kod Angore potpuno uništila turske Osmanlije. No to je ujedno bila i posljednja velika pobjeda Mongolskog Carstva. Otvoren put stvaranju velikoga Mongolskog Carstva ostavio je za sobom u 13. stoljeću prvi veliki mongolski vojskovođa Džingis-kan koji je, stvorivši organiziranu i vrlo učinkovitu vojnu silu, pokorio goleme prostore Azije i dijelove Europe.
Smrću velikog kana splasnula je i moć mongolske vojske, iako su njegovi nasljednici i dalje uspješno prodirali na zapad. Dolaskom Timura Lenka na vlast Mongolsko je Carstvo doživjelo posljednji preporod. Carstvo je tada obuhvaćalo prostor od južne Rusije do Mongolije i na jugu do sjeverne Indije. Na putu Timurovih krvavih osvajanja našlo se jednako moćno Osmansko Carstvo, tada zauzeto ratnim sukobima s već posrnulim Bizantom. Timur je od osmanskog sultana Bajazida I. zahtijevao da mu se podčini i da bivšim anadolskim sitnim vladarima vrati zemlju koju im je oteo. Samo ako ispuni te uvjete – poručivao je Timur – turski će sultan moći zadržati jezgru svoje zemlje.
Nakon odbijenih zahtjeva Timurova je vojska od oko 140.000 vojnika kod Angore do nogu potukla Osmanlije, a taj strašan poraz označio je privremeni raspad osmanske države. Zanimljivo je da su se na strani Turaka, koji su imali oko 85.000 vojnika, borili i srpski oklopnici pod vodstvom Stefana Lazarevića, sina kneza Lazara koji je poginuo u Bitki na Kosovu. Bitka kod Angore završila je osmanskim porazom u kojoj je svaka strana izgubila oko 40.000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih. Sam Bajazid pao je u mongolsko zarobljeništvo.
Prema Timurovoj zapovijedi sultana su za daljnjih pohoda nosili u željeznom kavezu i u ženskoj odjeći, što je bilo strašno poniženje. Tri godine poslije angorske pobjede Timur je umro, a s njim i veliko Mongolsko Carstvo. Turska se, međutim, ponovno uzdigla postavši jedno od najmoćnijih carstava.