Zbog višetjednog neuspjeha da probije njemačku obranu kod Caena, gdje su doduše Nijemci dovukli već i sedmu oklopnu diviziju i tako opasno oslabili američki sektor obrane, sve su glasniji i mnogobrojniji bili zahtjevi da se smijeni Montgomeryja s položaja zapovjednika 21. grupe armija. K tome je još i zaratio s Churchillom, pa je opće mišljenje bilo kako Britanac proživljava zadnje dane na mjestu za koje ionako nije sposoban. No to se nije dogodilo, Montgomery je nekako zadržao svoju poziciju, što je na kraju i bilo najpravedenije: njemačke divizije bile su zapravo pred slomom i trebao je još jedan malo snažniji pritisak da se probije prolaz kroz njih. To je Montgomery osjećao, i zato je pokretao jednu operaciju za drugom – a trenutno je na redu bila akcija „Godwood“.
Na drugoj strani, u besmislenom prkosu, Hitler je u vatru Caena bacao jednu za drugom svoje dragocjene oklopne divizije. Do sredine srpnja ih se na tom paklenom ratištu ispod Caena već natiskalo sedam, iako se zapravo sve manje moglo govoriti o divizijama a više o borbenim grupama koje su sada jedine ostale od nekadašnjeg ponosa Trećega Reicha. U američkom sektoru, pred Bradleyevim Amerikancima, stajale su pak samo dvije oklopne divizije - dakle nemjerljivo slabija sila od one s kojom su se tukli Britanci. Usprkos tome, Prva armija nikako nije uspijevala probiti njemačku obranu i pronaći izlaz iz uskoga pojasa uz more gdje su je Nijemci okružili. Reljef Normandije bio je inače izrazito naklonjen braniteljima, a gotovo neprolazan za stranu koja je napadala: ovdje gotovo da i nije bilo većeg otvorenog polja, već samo nepregledni redovi jaraka i živica koji su minijaturne parcele odvajali jednu od druge. Francuzi takvu gustu živicu, bolje rečeno šumarke, inače zovu bocage, a taj su termin jednostavno preuzeli i tako nazvali cijelu regiju. Braneći fanatično svako selo i svaki puteljak, Nijemci praktično i nisu imali potrebe da kopaju rovove, grade bunkere ili uopće izmišljaju zaklone: sasvim su dovoljne bile ove stogodišnje prirodne brane, a kojima je jedan susjed oštro odvajao svoj mali posjed od drugoga. Čak su i saveznički tenkovi beznadno udarali u te žive zidove, upadali u jarke i pretvarali se u nemoćne mete koje se uzaludno koprcaju ne bi li se izvukle iz normandijskog blata.
Njemački topnici zapravo nisu mogli ni zamisliti ljepšega prizora od Shermana ili Stuarta zarobljenog u takvim prirodnim zamkama, izloženog na milost i nemilost granatama njihovih fantastičnih 8.8 cm flak topova.
Ako bi napokon i bila probijena kakva rupa, opet bi ona bila toliko uska da su saveznički tenkovi mogli kroz nju prolaziti samo jedan za drugim, i ponovno na neizmjernu radost njemačkih topnika. Kakvu-takvu pomoć dobili su Saveznici nakon što su se dosjetili montirati šiljke na prednji dio tenka, a koji su onda u nekoliko pokušaja uspijevali probiti gustu vegetaciju (Amerikanci su tako modificirane tenkove nazivali „Rhino tanks“, dakle tenkovi-nosorozi): uostalom, barem je čeličnih greda bilo u Normandiji na pretek, od nepreglednog mnoštva tenkovskih ježeva koje su ranijih godina Nijemci posijali uz obalu.
Imajući sve ovo na umu, možda Pattonova ocjena o nesposobnosti Bradleya, Hodgesa, Montgomeryja i ostalih nije bila sasvim pravedna, ali je mukotrpno probijanje kroz taj gusti bocage bilo izrazito frustrirajuće i zato je shvatljiva nervoza koja je tih dana vladala u stožerima savezničkih armija. Na Pattonovo zadovoljstvo, otpor Nijemaca ipak je bio pred krajem, a on će dobiti svoju priliku čim Amerikanci tijekom akcije „Cobra“ napokon napipaju rupu u do tada neprobojnoj njemačkoj obrani.