Bombarda sultana Mehmeda Osvajača

Mnoge velike bombarde nisu posti­gle neki značajan učinak, kao što su se naručioci nadali i očekivali. Izuzetak je turska bombarda koja je dobrim dijelom presudila pri op­sadi Carigrada (Konstantinopola), posljednjega kršćanskog uporišta na Bliskom istoku i posljednjeg ostatka nekadašnjega Istočnoga Rimskog Carstva.

Stoljećima su carigradske zidine odolijevale napadačima, sve dok pred njih nije stigao sultan Me­hmed II. sa svojom vojskom. Me­hmed je bio vojnički genij, sklon prihvaćanju novih tehnologija koje bi mu mogle ponuditi makar i naj­manju prednost na bojnome polju. Zahvaljujući takvom vizionarstvu, proširio je Osmansko Carstvo, a sam zavrijedio naziv „Mehmed Osvajač".

Znajući za Mehmedovu otvorenost novim oružjima, pristupio mu je mađarski majstor Urban i ponudio da će sagraditi top koji bi jednim projektilom mogao srušiti zidine Carigrada. Valja napomenuti da je Urban slične usluge nudio i Bi­zantincima, ali su oni odbili pla­titi onoliko koliko je Mađar tražio, i zbog toga kasnije gorko zažalili! Sultan Mehmed nije ponovio nji­hovu pogrešku pa je (znajući da među svojim graditeljima nema takvih stručnjaka) objeručke pri­hvatio ponudu i Urbanu osigurao svu tehničku i materijalnu pot­poru.

I tako je, uz još velik broj slabijih topova, nastala velika turska bom­barda. Napravljena je od lijevanog željeza, i to u dva dijela koja su bila spajana vijcima. Čitava je kon­strukcija težila zastrašujućih 19  tona, a bila je u stanju ispaljivati kamene kugle težine 400 kilogra­ma! Doduše, zbog strašnog zagri­javanja cijevi, top je mogao ispaliti samo tri projektila dnevno, ali i to je bilo dovoljno da stoljetne zidine smrvi u prah.

Kao i kod svih teških bombardi, transport je predstavljao velik problem pa je za dvjestotinjak ki­lometara od radionice do bojišta teško natovarenoj zaprezi treba puna 42 dana. Međutim, kada je napokon pristigla pod zidine Carigrada, izazvala je paniku medu braniteljima, i to s punim pravom jer će topništvo tijekom ove opsade odigrati jednu od svojih briljantnih uloga.

Mehmed II. opkolio je grad pješaštvom i s ukupno 14 topničkih bitnica, a mornarici (također opremljenoj topovima) je naredio da grad odsijeku s morske strane. Istini za volju, treba reći da je i car Konstantin XI imao na svojoj strani nešto topništva, no on se ni brojem ni kvalitetom nije moglo mjeriti s arsenalom kojim je raspolagao tur­ski sultan. I tako je rezultat opsade bio zapravo odlučen i prije nego je bitka počela pa je braniteljima preostalo samo da pruže što jači otpor i čekaju neizbježnu sudbinu. Bombardiranje grada započelo je 6. travnja 1453., a već pet dana kas­nije probijene su „neprobojne" zi­dine na najslabijoj točki. Branitelji su, doduše, pod okriljem noći us­pjeli popraviti zid prije nego su tur­ske snage iskoristile priliku, ali to je bilo samo odgađanje konačnog poraza.

Ništa više nije moglo zaustaviti Turke, čak ni činjenica da je majs­tor Urban poginuo u eksploziji jed­nog od svojih topova, prije nego što je dočekao isplatu nagrade za svoj trud. Ništa više nije značilo ni kada je napukla sama divovska bombar­da pa je povučena i poslana na po­pravak; debele zidine tako su jako oštećene da su posao mogli dovršiti manji topovi. Termin „manji top" ovdje treba shvatiti uvjetno, jer se radilo o 11 bombardi od kojih je svaka mogla ispaliti kuglu tešku 250 kg te još 50-ak topova od kojih je svaki ispaljivao kugle težine 100 kilograma!

Krajem svibnja zidovi Carigrada su se s treskom urušili i Turci su ušli u grad. Sultan Mehmed II. proglasio je osvojeni grad novom prijestolni­com Osmanskog Carstva, nazvao ga Istanbul, a sam je zavrijedio pov­ijesni nadimak „Osvajač".

Velika bombarda na neki je način nadživjela i bitku i sultana, unatoč pucanju obruča, jer je već 1464. u bronci izlivena njena vjerna kopija. Nova bombarda, pod nazivom „Dardanelski top", ostala je u funkciji sve do početka 19. stoljeća kada je posljednji puta korištena protiv britanskih brodova.