Nakon jedne od najpoznatijih bitaka u modernoj europskoj povijesti, bitke kod Waterlooa 1815., britanski vojvoda od Wellingtona uputio je ruskom caru Aleksandru I. pitanje: “Što će biti s Poljskom nakon Napoleonova poraza”? Ruski car mu je hladno odgovorio: “Sudbina Poljske može „završiti samo na jedan način – jer je ona u mom posjedu”.
Stotinu i trideset godina kasnije, „crveni car” Josif Staljin dijelio je sličnu viziju. Povijest se izgleda ponavlja kada su u pitanju Rusija, Poljska i susjedni narodi. U ljeto 1860. dvojica ukrajinskih studenata stigla su u Kijev. Zapanjilo ih je zatečeno: u kazalištu se prikazivala komedija o životu u Varšavi, u biljar salonu razgovaralo se na poljskom, trgovci su ih pozdravljali s “Co państwo sobie życzy?”, a u gostionici nudili “jajka sadzone” i “leguminu”. Jedan od njih je uzdahnuo: “Mi smo sada u Poljskoj.” A ipak, Kijev nije bio u Poljskoj, već se više od dva stoljeća nalazio pod ruskom vlašću. No poljski duh, jezik, kultura i mentalitet nije napustio Ukrajinu. I to je Rusiji smetalo. Jer u imperijalnom svjetonazoru ruskih elita, tragovi poljskog identiteta na istoku shvaćani su kao prijetnja. Danas se, u suvremenoj Rusiji, ta “poljska sablast” više ne povezuje samo s Varšavom, već s cijelim istočnim krilom NATO-a, osobito s državama koje su nekoć bile pod sovjetskim utjecajem. Vladimir Putin je u srpnju 2021. objavio esej pod naslovom “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”, u kojem je tvrdio da su Rusi i Ukrajinci zapravo jedan narod, a sve što ih dijeli rezultat je vanjskih manipulacija, prvenstveno poljskih. U intervjuu koji je uslijedio, otišao je i korak dalje. „Proces formiranja ukrajinske nacije“, rekao je, „započeo je još u 17. i 18. stoljeću unutar Poljsko-Litavske Unije, potom ga je preuzeo poljski nacionalni pokret, a kasnije i Austro-Ugarska“. Putin dakle ne vidi samo Ukrajinu kao “pogrešno skrenutu” rusku pokrajinu. On u Poljskoj, ali i u cijelom “istočnom krilu” NATO-a, prepoznaje duboko ukorijenjeni izvor zapadne agende koja, iz njegove perspektive, ugrožava ruski suverenitet. Za Vladimira Putina povijest, točnije, njezin narativ predstavlja snažno političko oruđe koje koristi za potvrdu vlastite legitimnosti. Još 2010. godine, njegov je glasnogovornik publici na Međunarodnom debatnom klubu Valdaj otkrio kako Putin „stalno“ čita knjige o ruskoj povijesti. Njegova fascinacija imperijalnom prošlošću Rusije te težnja da ispravi, kako to vidi, povijesne nepravde, poput odvajanja Ukrajine od Rusije, prisutna je već duže vrijeme. Putin je u svojem uredu u Kremlju pažljivo postavio kipove Petra Velikog i Katarine Velike, ruskih monarha koji su tijekom ratova sa Švedskom i Osmanskim Carstvom proširili rusku kontrolu na prostore današnje Ukrajine. Godine 2016., neposredno ispred zidina Kremlja, dao je podignuti kip Vladimira Velikog, vladara Kijevske Kneževine iz 10. stoljeća. U Putinovu tumačenju povijesti, knez Vladimir je 988. godine primio kršćanstvo u ime cijele drevne Rusije. Međutim, tadašnja Kijevska Rus obuhvaćala je tek ograničeni prostor u odnosu na suvremenu Rusiju, dok se prvi pouzdani spomen Moskve kao značajnijeg naselja pojavljuje tek 1147. godine.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. svibnja 2025.
