Borba za egzistenciju

Bizantsko Carstvo – ponekad nazivano još i Istočnorimsko Carstvo ili jednostavno Bizant – nastavilo je njegovati i čuvati tradiciju Rimskog Carstva tijekom kasne antike i srednjega vijeka, kada je njegova prijestolnica bio veličanstveni Konstantinopol (1453. preimenovan u Istanbul). Ime toga grada potječe od Konstantina I. Velikog (306. – 337.), prvoga kršćanskog vladara Rimskog Carstva, a taj je grad postao svojevrsna druga „prijestolnica“ Rimskog Carstva (doduše epitet „Novi Rim“ potječe iz kasnijeg razdoblja i nikada nije bio službeni naziv za Konstantinopol). Pa ipak, u njemu je nakon svoje smrti pokopan Konstantin I., a proces sve jačeg dijeljenja Rimskog Carstva na Zapadnorimsko i Istočnorimsko – pitanje učinkovitijeg upravljanja, nasljedstva i vanjskih napada barbarskih plemena – utjecao je na činjenicu da je Rim počeo gubiti svoj istaknuti položaj u 4. i 5. stoljeću. Počeci podjele rimske države, naime, započeli su još nakon Cezarova ubojstva 44. pr. Kr. kada njegovi nasljednici, rimski general Marko Antonije i Oktavijan (Cezarov posvojeni sin), nisu mogli raditi zajedno te su stoga podijelili državu na zapadnu (Oktavijan) i istočnu (Antonije). Inače, zanimljivo je istaknuti da se Konstantinopol razvio iz grčke kolonije koju su još 657. pr. Kr. utemeljili kolonisti iz grada Megare i nadjenuli joj ime Bizantij (starogrč. „Byzantion“), otkuda i potječe pridjev „bizantski“ – prvi puta ga je upotrijebio 1557. njemački povjesničar Hieronymus Wolf. Na njegovu je mjestu Konstantin I. Veliki između 324. i 330. podigao Konstantinopol, koji neki povjesničari ponekad još nazivaju i Carigrad. Konstantin I. uspio je reorganizirati Carstvo, učiniti Konstantinopol njegovim novim središtem i legalizirati kršćanstvo (Milanski edikt, 313.). Pod Teodozijem I. (379. – 395.) kršćanstvo postaje službena religija Carstva, a druge religijske prakse su zabranjene...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. rujna na svim kioscima!