Prvi svjetski rat bio je prvi „industrijski“ sukob – osim što se vodila bitka na bojnome polju, bitka se isto tako vodila na proizvodnome polju. Proizvodnja oružja, mogućnost industrije da nadoknadi gubitke/potrošnju i proizvede novo oružje postala je nova dimenzija ratovanja.
Njemačka je izgubila dva svjetska rata zato što je ekonomski bila slabija od svojih protivnika, slično je završio i Sovjetski Savez u hladnome ratu. Ekonomija je dobivala i gubila ratove. Međutim danas, zahvaljujući tehnološkim napredcima, Iran može uspješno napasti bolje naoružanu Saudijsku Arabiju, teroristička skupina može ekonomski parirati bogatim gospodarstvima.
Nova ekonomska računica napada
Do otkrivanja baruta, fizička snaga pojedinaca bila je jedna od odlučujućih elemenata borbe. Vatreno oružje tu paradigmu skroz je promijenilo – ishod borbe više nije ovisio o fizičkoj snazi pojedinaca. Danas je slična situacija s navođenim oružjem. Kao što smo vidjeli u napadu na Saudijsku Arabiju – strateški udari postali su tehnološki i ekonomski dostupni. Cijena konvencionalnoga strateškog napada mjeri se u desetcima milijuna dolara – napadi se u pravilu izvode krstarećim raketama i bombarderima; američka krstareća raketa Tomahawk košta oko 1,4 milijuna dolara, Amerikanci u pravilu ispaljuju dvije rakete na svaki cilj. Strateški napad bombarderima također se mjeri u desetcima milijuna dolara, npr. trošak po satu letenja za B-52 bombardera je oko 72 000 dolara, a za B-2 je gotovo dvostruko veći, oko 135 000 dolara. Osim što su takvi napadi skupi, malo zemalja uopće ima zrakoplove s tehničkim mogućnostima za udar po ciljevima duboko u pozadini.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. prosinca 2019.
Rat je nacionalno vojno gospodarsko djelovanje, imamo ga u Siriji. -determinirano vojno, djelovanje su dvi različite stvari.