Iranska revolucija iz 1979. godine često se još naziva i islamističkom revolucijom iz razloga što je u postrevolucionarnom razdoblju slijedio proces islamizacije države i društva od strane ajatolaha Homeinija i vladavine putem paradržavnih institucija, no sama revolucija ne može se nazvati islamističkom iz jednostavnog razloga što je revoluciju sačinjavao širok spektar civilnih grupacija s različitim ideologijama i metodama djelovanja, bilo da se radi o ljevičarskim i komunističkim grupacijama, nacionalistima, kleru ili običnim studentima; onima koji su borbu propagirali mirnim djelovanjem i prosvjedima ili militantnim fedajinima i mudžahedinima.
Ono što je slijedilo nakon svrgavanja šaha klasičan je primjer unutarpolitičkog previranja u iznimno heterogenoj revolucionarnoj strukturi i smjera djelovanja koji će promijeniti tijek povijesti. Bez imalo pretjerivanja možemo reći da je iranska revolucija uz arapsko-izraelski rat, sovjetski rat u Afganistanu i američku invaziju na Irak 2003. godine, događaj koji je u državama s većinskom muslimanskom populacijom na lokalnim razinama najviše utjecao na sociopolitičke procese, dok je na sistemskim razinama ona inaugurirala jednu novu fazu odnosa bilo da se radi o regionalnim državama koje teže poziciji hegemona ili globalnim akterima kao što su SAD, Rusija, Kina itd., kojima je regija ključ za ostvarivanje sigurnosnih interesa.
Specifično međunarodno političko okruženje dovelo je do toga da upravo revolucija postane ne samo ključno ideološko obilježje režima, već i njegovo najsnažnije oružje u ostvarivanju geopolitičkih interesa i sigurnosti. Postrevolucionarno razdoblje koje je bilo definirano iransko-iračkim ratom kao i naredna tri desetljeća dokazala su, između ostaloga, da je ajatolah Ruholah Homeini bez sumnje jedan od najvećih stratega u regiji kada je u pitanju ideološka i strukturalna unutarpolitička konsolidacija u svrhu neutraliziranja egzogenih destabilizacijskih utjecaja i prijetnji, bilo da su one stvarne ili projicirane. To je posebno manifestirano u vidu raznih paradržavnih institucija koje su nastajale tijekom 80-ih godina kao ključno obilježje njegove vlade iz sjene.
No upravo će tako postavljena struktura vlasti kojoj je temeljni cilj bio očuvanje islamskog identiteta kao ključne sigurnosne komponente režima postati jedna od glavnih prepreka za prijeko potreban socioekonomski razvoj, isti onaj čiji je relativan nedostatak vodio revoluciji koja je svrgnula šaha Rezu Pahlavija. Da je Iranu potrebna duboka političko-ekonomska reforma dokaz su amplitude ideoloških odrednica izabranih predsjednika u proteklih 25 godina od kojih su tri dolazila iz reformativnih redova, uključujući trenutačnog predsjednika Rohanija, dok je izbor Ahmadinedžada došao kao hladan tuš od strane tvrdolinijaša.
Već i prije izbijanja arapskog proljeća, iransko je društvo za razliku od ostalih država u okruženju nastavilo niz iskazivanja nezadovoljstava što je kulminiralo prosvjedima 2009. godine predvođenima tzv. Zelenim pokretom, kao i nedavnih prosvjeda koji su došli u fokus svjetskih zbivanja, kako iz humanitarnih razloga obzirom na razinu represivnosti režima, tako i iz sigurnosnih perspektiva pogotovo obzirom na rasprave o povlačenju SAD-a iz iranskoga nuklearnog sporazuma i uvođenju dodatnih sankcija. Isti su prosvjedi dodatno ocrtali još jedan veoma bitan element, a to su rupture na relacijama između predsjednika Rohanija i vrhovnog vođe Khameneija, odnosno konzervativaca i reformista.
Nezadovoljstvo lošim ekonomskim stanjem u državi prožeto endemskom korupcijom kao izazov stabilnosti režima iznutra se u analitičkim perspektivama ne može promatrati odvojeno od uloge Irana u svjetskim zbivanjima, pogotovo u kontekstu sukoba sa Saudijskom Arabijom koji se sve više manifestira u otvorenim posredničkim sukobima u regiji.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2018.
