Burski rat neposredni je proizvod britanskog kolonijalnog ekspanzionizma u južnoj Africi, a velikim dijelom i rezultat turbulentnih procesa na burnoj političkoj sceni prve polovice XIX. stoljeća, obilježenoj Napoleonovim ratovima – najvažnijim društvenim procesima tadašnje Europe. Iz Napoleonovih ratova Velika Britanija izašla je kao dominantna svjetska sila koja će svoj neosporni pomorski, financijski, trgovački i industrijski monopol zadržati gotovo pola stoljeća.
Koristeći se svojim velikim vojnim potencijalima (osobito ratnom mornaricom) u kolonijalnim ratovima, Velika Britanija proširila je svoj imperij na kolonijalne posjede nekadašnjih suparnika (osobito Francuske) jer u Europi nije postojao protivnik koji se mogao suprotstaviti takvom ekspanzionizmu. Naime, većina europskih država bila je iscrpljena Napoleonovim ratovima, a stare kolonijalne sile (Španjolska, Portugal i Nizozemska) u tim su ratovima poražene, zbog čega nisu bile sposobne sačuvati svoja kolonijalna carstva. Austrija je nastojala učvrstiti svoj europski položaj i unutarnju strukturu uspostavljenu Bečkim kongresom 1814./15., koji su dodatno opterećivale pobune i ustanci (jedan od najpoznatijih i najozbiljnijih bio je mađarski ustanak pod vodstvom Lajosa Kossutha), dok je Njemačka i dalje bila oslabljena raspadom Prvog Njemačkog Carstva i stvaranjem Rajnskog saveza 1806. godine.
Već 1806. godine Britanci su zaposjeli nizozemsku koloniju u južnoj Africi koja je do tada imala relativno autonomnu samoupravu i od nje stvorili Kapsku koloniju (Cape Colony), što se nije nimalo svidjelo Burima – potomcima nizozemskih kolonista u južnoj Africi, koji su se počeli naseljavati nakon što je Nizozemska istočnoindijska kompanija 1652. godine podigla svoju prihvatnu stanicu na Rtu dobre nade. Potkraj XVII. stoljeća njihovo naseljavanje postalo je vrlo intenzivno (tada iz Nizozemske, a dijelom i iz Njemačke dolazi veći broj obitelji, dok se nešto poslije doseljavaju obitelji hugenota protjeranih iz Francuske, koji se ubrzo asimiliraju u masi već naseljenih Nizozemaca). Nakon dolaska Britanaca, Burima su oduzete sve važnije javne dužnosti, a oslobođenjem robova i ukidanjem robovlasništva izgubili su potrebnu radnu snagu (svojedobno su zatečene starosjedioce, Bušmane i Hotentote, burski kolonisti pretvorili u robovsku radnu snagu). Ukidanje robovlasništva izazvalo je osobito veliku migraciju Bura na sjever i istok 1835. – 1838. godine, gdje su u krvavim kolonijalnim ratovima svladali otpor starosjedilačkog plemena Kafera i osnovali države Natal, Orange i Transvaal.
No tom migracijom Buri se nisu oslobodili britanskog utjecaja zbog starog engleskog pravnog načela prema kojem sva osvajanja britanskih podanika pripadaju Velikoj Britaniji, a smatrajući Bure svojim podanicima – smatrali su Natal, Orange i Transvaal svojim posjedima. To je izazvalo niz sukoba Bura s Britancima koji su, stalno potiskujući Bure, 1843. anektirali Natal, a zatim do 1848. svladali otpor u Orangeu i pretvorili ih u svoje kolonije. Zbog stalnih borbi i otpora doseljenika, Velika Britanija 1852. napustila je Orange i Transvaal te im priznala neovisnost, međutim, iskoristivši unutarnje nemire i nestabilnost, ponovno je anektirala Transvaal 1877. godine, što je izazvalo ustanak koji je ubrzo ugušen radikalnim mjerama. Podjela interesnih sfera kolonijalnih sila u južnoj Africi provedena je britansko-njemačkim i britansko-portugalskim sporazumima prema kojima je središnji dio južne Afrike ušao u interesnu sferu Velike Britanije. U težnji za novim osvajanjima prema sjeveru, britanski ministar Kapske kolonije organizirao je oružani prepad 1895. s ciljem rušenja vlada u Transvaalu i Orangeu koji su Buri uspjeli odbiti, nakon čega su Transvaal i Orange 1897. sklopili savez o zajedničkoj obrani.
Međutim, odlučnost Velike Britanije da definitivno osvoji ta područja (osobito nakon što su na njima pronađena bogata nalazišta zlata i dijamanata) dovela je do Burskog rata. Velika Britanija držala je u Kapskoj koloniji, Natalu, Rodeziji i Bechuani snage jačine oko 27.000 ljudi, dok je u samoj Britaniji za ratne operacije na južnoafričkom prostoru mobilizirala korpus sastavljen od tri pješačke i jedne konjaničke divizije (ukupno oko 46.600 ljudi) koji je stigao u južnu Afriku 9/10. studenoga 1899. Burske državice imale su slabo disciplinirane, ali dobro naoružane i pokretne snage milicije (u ovom slučaju, pod pojmom milicija podrazumijeva se oblik organizacije oružanih snaga utemeljen isključivo na dragovoljačkoj osnovi koji se mobilizira u slučaju neposredne ratne opasnosti i ustrojava uglavnom na teritorijalnom principu jedno naselje – jedna postrojba), koje su zajedno s topništvom imale oko 47.000 ljudi.
Miliciju su činili burski dragovoljci starosti od 16 do 60 godina, koji su se nakon objave mobilizacije okupljali u obližnjim naseljima i formirali postrojbe od 100 do 1000 vojnika. Svaki je dragovoljac sa sobom vodio jednog ili više konja, pa je ta milicija bila svojevrsni oblik konjaničkog pješaštva. Stranci i crnci nisu primani u vojsku. Bolje rečeno, stranci u prvo vrijeme nisu primani u vojsku zbog straha od mogućeg ubacivanja britanskih špijuna i velikog nepovjerenja Bura prema svim došljacima, da bi, kako je rat odmicao, sve više u burske redove stupali dragovoljci iz pojedinih europskih država (u prvom redu Nizozemske, ali su prihvaćani i dragovoljci iz Danske, Belgije i Njemačke). Crnci do kraja rata nisu primani u burske redove zbog izrazite rasne netolerancije Bura prema domicilnom stanovništvu. Borbena djelovanja započela su nakon pristizanja Britanskog ekspedicijskog korpusa. Svoju početnu nadmoćnost Buri u Transvaalu i Orangeu nisu pravodobno iskoristili za šire upade u Kapsku koloniju radi mobilizacije svojih sunarodnjaka u borbi s Britancima i širenja otpora, međutim na zapadu su burske snage opkolile Mafeking i Kimberley u Orangeu, dok su u sjevernom dijelu Natala uspješno izvele nekoliko napada i potisnule Britance u Ladysmith, gdje je ostalo opkoljeno oko 11000 britanskih vojnika. Zapovjednik britanskih snaga general Redvers Buller namjeravao je glavni napad usmjeriti iz Kapske kolonije duž željezničke pruge Capetown – Bloemfontein – Pretoria, ali je zbog nepovoljnog početka rata u Natalu odustao od tog plana. Radi deblokade Ladysmitha glavninu korpusa (oko 20.000 ljudi) iskrcao je u Derbenu. Drugi dio snaga (17.000 ljudi) trebao je deblokirati Kimberley, a ostatak odbaciti Bure koji su upali u Kapsku koloniju.
Međutim, zbog slabog zapovijedanja i nedovoljne uvježbanosti vojnika, napadi nadmoćnih britanskih snaga nisu uspjeli. Pokret snaga prema Kimberleyju zaustavljen je kod Magersfonteina, dok su snage koje su trebale deblokirati Ladysmith odbijene kod Colensoa. Na južnoj granici Oranja britanske snage isto su tako trpjele neuspjehe, a burski zapovjednici umješno su vodili obrambene borbe.