VOJNA POVIJEST - KNJIGE

Čitajte o krvavom i žestokom Talijanskom bojištu u novoj knjizi

Foto: Europeana 1914-1918/ ÖNB, WK1/ALB031/08618
WW1
Foto: Europeana 1914-1918/ ÖNB, WK1/ALB032/08794
WW1
Foto: Europeana 1914-1918/ ÖNB, WK1/ALB001/00063
WW1
Foto: Europeana 1914-1918/ ÖNB, WK1/ALB001/00045
WW1
Foto: Europeana 1914-1918/ ÖNB, WK1/ALB001/00164
WW1
21.03.2017.
u 17:12
Osnovu za ovaj rad, kolega Tatić je postavio u nizu svojih članaka koje je objavio u magazinu Vojna povijest. Na taj je način upoznao i animirao publiku s ovom temom, i učinio je da čitatelji koji prate ovaj magazin s nestrpljenjem dočekaju ovu studiju.“
Pogledaj originalni članak

Bilo je krajnje vrijeme konačno napisati jedan sustavni i pregledni opis zbivanja na Talijanskoj, odnosno Jugozapadnoj bojišnici u Prvome svjetskom ratu (kako je bila definirana u doba Austro-Ugarske, koja je istodobno morala ratovati i na Istočnoj bojišnici protiv Rusije te na Jugoistočnoj bojišnici protiv Srbije i Crne Gore, a poslije i protiv snaga Antante na Solunskoj bojišnici). Autor je napisao zanimljivu povijest bitaka na Talijanskoj bojišnici koja će biti korisna povjesničarima i zanimljiva širem čitateljstvu, kako bi se prisjetilo događaja koji su se odigravali nedaleko od nas prije točno stotinu godina. Nadam se da će knjiga potaknuti i druge povjesničare u potrazi za dokumentima i fotografi jama iz tog razdoblja, kako bi dopunili priču o tim zbivanjima i izvukli iz zaborava djela naših predaka, koji nisu uspjeli znatno promijeniti tijek rata, ali su sačuvali naše zemlje od prodora sa zapada i spriječili gubitak još većeg dijela priobalja i jadranske obale.

Piše to u predgovoru knjige „Prvi svjetski rat – Talijansko bojište“ autora Danijela Tatića, u kojemu svjetski priznati vojni povjesničar Zvonimir Freivogel čitatelje uvodi u najnoviju Tatićevu knjigu koja doista konačno barem malo popunjava ogromnu prazninu koju imamo u hrvatskoj historiografiji o Prvome svjetskom ratu. Doista, Tatićeva je knjiga, u izdanju Despot Infinitusa d.o.o., prvo sveobuhvatno djelo o Talijanskom bojištu u tom ratu, koje je od izuzetne važnosti bilo za Hrvate i Slovence, za hrvatske i slovenske krajeve.

Foto: Europeana 1914-1918/ ÖNB, WK1/ALB001/00045

Prvi recenzent knjige, dr. sc. Bojan Dimitrijević, vojni povjesničar i znanstveni savjetnik na beogradskom Institutu za savremenu istoriju, u recenziji knjige jasno naglašava: „Stogodišnjica Prvoga svjetskog rata dobra je prilika za podsjećanje na dotad najveću svjetsku ratnu kataklizmu, koja je pet ratnih godina tutnjala Europom. Gotovo da nema europske moderne historiografije koja se nije novim djelima odredila po pitanju Prvoga svjetskog rata. Progovorilo se o mnogim kontroverzama ovog sukoba, ponuđena su i nova čitanja pojedinih događaja ili procesa koji su prethodili ovom sukobu. Također, u protekle tri godine veliki broj novih prigodnih izdanja našao se u rukama stručne ili zainteresirane javnosti. Međutim, stiče se dojam da u Hrvatskoj to nije bio slučaj i da je ova stogodišnjica obilježena sa svega nekoliko novih domaćih historiografskih ili prigodnih djela, među kojima i jednim brojem reprinta – djela koja su o Prvome svjetskom ratu pisana u prvim poslijeratnim godinama, i to od aktera rata s današnjeg prostora Hrvatske. U ovakvoj realnosti ne previše novih naslova, kretala se i zainteresiranost publike, koja bi sigurno bila veća, da joj je ponuđeno više originalnih naslova s novim istraživanjima ili novim ilustrativnim materijalima, kojima je danas moderna publika više sklona. Korak da popuni ovako skromnu ponudu novih radova o Prvome svjetskom ratu učinio je kolega Danijel Tatić svojom monografijom o Talijanskom bojištu. Osnovu za ovaj rad, kolega Tatić je postavio u nizu svojih članaka koje je objavio u magazinu Vojna povijest. Na taj je način upoznao i animirao publiku s ovom temom, i učinio je da čitatelji koji prate ovaj magazin s nestrpljenjem dočekaju ovu studiju.“

Drugi recenzent, dr. sc. Željko Karaula, suradnik HAZU-a iz Bjelovara, ovako ocjenjuje Tatićevu knjigu: „Ovim radom dano je prihvatljivo razmišljanje i opis bojišta na Soči koji je dugo živio u nacionalnoj i obiteljskoj memoriji vojnika koji su u njemu sudjelovali. Iz ovog rukopisa se vidi da je strah od Talijana za Hrvate i Slovence bio motivirajući, dok je očito rat u drugim dijelovima Carstva bio nešto drugo. Rat za kućne pragove osigurao je čvrstoću i stalnost Sočanskog fronta. Nema sumnje da je u povijesnoj perspektivi slab rezultat talijanske vojske na Soči ili odlučan otpor vojnika feldmaršala Svetozara Borojevića znatno otežao talijansko pregovaranje u Versaillesu 1919. godine.„

Što zapravo novoga donosi Tatićeva knjiga, najbolje je citirati njega iz uvodnog dijela: „Predratni savezi, izrasli iz želje za osiguranjem mira u vremenu lude utrke u naoružanju, isprepleli su Europu tajnim vojnim sporazumima. Pucanj u prijestolonasljednika Ferdinanda bio je okidač koji je pokrenuo domino-efekt aktivacije međudržavnih ugovora velikih sila i koji je bacio Stari kontinent u dotad neviđeno ratno pustošenje. Saveznice podijeljene u dva bloka navukle su uniforme i okrenule oružja jedne protiv drugih. Ratna buktinja gotovo je preko noći zahvatila Balkan, Belgiju, Francusku, Galiciju i Istočnu Prusiju. Privlačenje neutralnih država na svoju stranu poprimalo je sve više maha na obje zaraćene strane koje su bile u uvjerenju da će rat biti kratak, a pobjeda odlučna. Rasplamsavanjem rata postajao je sve važniji utjecaj na neutralne zemlje, a ponude za njih sve veće. Dok se protivničkim teritorijem trgovalo u želji za uključivanjem neutralnih zemalja u sukob, rat se svakim danom sve više širio, a velike sile crtale su nove karte poslijeratne Europe. U tim kartama je i Italija težila za proširenjem svoga utjecaja. Italija je svoje iredentističke težnje, pripojenje slovenskih i hrvatskih teritorija na kojima je živjela talijanska manjina, iznijela kao uvjet za ulazak u rat. Na talijanske zahtjeve Austro-Ugarska nije željela pristati, ali je zato pristala Antanta.

Foto: Europeana 1914-1918/ ÖNB, WK1/ALB031/08618

Do ulaska Italije u rat, rat je buktio na Istočnom i Zapadnom bojištu; ratno brodovlje Velike Britanije i Francuske provodilo je trgovačku blokadu Središnjih sila na moru, uslijed koje su one trpjele nestašicu ratnog materijala, ali i osnovnih živežnih namirnica. Netom pred ulazak Italije u rat, Antanta je povela invaziju na Galipolje kako bi izbacila Tursku iz rata i otvorila ruskoj crnomorskoj floti izlaz na Sredozemlje te joj omogućila nesmetanu dostavu ratnog materijala. Otvaranjem nove, Talijanske bojišnice, trebalo je dodatno opteretiti snage Središnjih sila, poglavito Austro-Ugarske, koja je već bila zaokupljena događajima na Ruskom, Srpskom i Crnogorskom bojištu, ali i vezati austrougarsku ratnu flotu u jadranske luke. Pored toga, Austro-Ugarska je do svibnja 1915. imala tri neuspješne ofenzive na Srbiju, a zima 1914./1915. ozbiljno je uzdrmala njezine snage na Karpatskom bojištu koje su brojile ogromne žrtve, što od ruske ofenzive, što od polarne zime.

Foto: Europeana 1914-1918/ ÖNB, WK1/ALB001/00063

Ulaskom Italije u rat, Austro-Ugarska je iskoristila prirodne pogodnosti pograničnog područja s Italijom i svoju obranu smjestila na pogodnim mjestima, u planinama i na rijekama, čime je samovoljno prepustila Italiji 2.240 četvornih kilometara svog državnog teritorija. Planinski krajevi Južnog Tirola predstavljali su vrlo zahtjevno područje za izvođenje napada, kako zbog prirodnih karakteristika planinskog područja, tako i zbog utvrđenih linija obrane. Talijansko vodstvo odlučilo se za provođenje ofenziva na krajnjoj istočnoj granici Italije, čime je austrougarska linija obrane, kojom je protjecala rijeka Soča, postalo poprište krvavih bitaka. Talijanske snage su tri godine uzaludno pokušavale probiti liniju austrougarske obrane. Slab moral talijanske vojske i dobro utvrđeni položaji austrougarskih vojnika na planinskim vrhovima onemogućavali su postizanje značajnijih uspjeha. Tri ratne godine trošile su strpljenje talijanskog stanovništva, a neuspješne navale na austrougarske položaje urušavale su ionako slab moral talijanskih vojnika. Stotine tisuća poginulih svjedočile su o pravim masakrima vojnika koji su bili prisiljeni položiti svoje živote pred protivničkim strojnicama. U smradu lešina koje su se na ljetnom suncu raspadale na ničijoj zemlji gušile su se obje zaraćene strane, pretvarajući cijelo područje Sočanske bojišnice u najgore prizore pakla. Iako je Austro-Ugarska imala manje gubitke od talijanske strane, to nimalo nije umanjivalo patnje i stradavanja njezinih vojnika, kojima je smrt podjednako prijetila kako od gelera, tako i od ulomaka kamenja koje je od siline eksplozija kosilo sve oko sebe. Jedanaest neuspješnih pokušaja proboja austrougarske obrane skončano je u posljednjoj bitki Sočanskog bojišta katastrofalnim porazom kojim su talijanske snage bile natjerane u paničan bijeg. Nakon zadnje bitke na Soči, talijansko vojno zapovjedništvo našlo se pred problemom kako narodu opravdati stupanje u rat i stotine tisuća žrtava koje su pale bez da se postignuo željeni cilj?

Talijansko bojište u memoriji brojnih naroda koji su sudjelovali u bitkama koje su se odvijale poglavito na rijeci Soči, ali i na Tirolskoj bojišnici, ostalo je duboko urezano kao mjesto velikog stradanja koje se može po svojoj statičnosti uspoređivati sa Zapadnom bojišnicom. U tim bitkama sudjelovale su i brojne hrvatske postrojbe unutar 5. austrougarske vojske, koja je svojim uspjesima naveliko proslavila svog zapovjednika, generala Svetozara Borojevića, hrvatskog „Lava sa Soče“. Kako to često biva, s propašću Austro-Ugarske ovaj dio vojne povijesti uvelike je prekrio zaborav.“

I svakako na kraju valja naglasiti da u knjizi prevladavaju većinom nikad dosad viđene fotografije iz američkog arhiva NARA-e, iz Austrijske nacionalne biblioteke i iz njemačkog lista „Illustrierte Geschischte des Weltkrieges“!

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.