Iako ratna situacija na početku 1917. nije bila povoljna za sile Antante zbog neuspješnog razvoja proljetne ofenzive na Zapadnom bojištu u Francuskoj, revolucionarnih događaja u Rusiji i složenog stanja u talijanskoj vojsci, talijansko Vrhovno zapovjedništvo ipak je početkom svibnja odlučilo riješiti rat protiv Austro-Ugarske novom ofenzivom.
Iskoristilo je značajno povećanje broja postrojbi tijekom 1917. i time okupiti veću masu vojnika i opreme na Sočanskom bojištu u odnosu na protekle bitke. S druge strane, strateška situacija talijanske vojske bila je od svibnja 1916. mnogo nepovoljnija nego prije. Naime, mnogi dotadašnji pokušaji da se osvoji strateški bedem visoravni Arsiero i Asiago u Južnom Tirolu, koji je trebao pružati pouzdanu sigurnost u stražnjem dijelu Jugozapadnog bojišta, bili neuspješni. Zbog toga je vrhovno zapovjedništvo moralo trajno rasporediti značajne vojne efektive prema južnom Tirolu i time smanjiti veću operativnost na rijeci Soči.
PRIPREME ZARAĆENIH SNAGA
Talijanske snage Deseta sočanska bitka, koja je trajala tri tjedna, odvijala se u znatno većim razmjerima od devet ranijih bitaka koje su bile prvenstveno vezane za južno područje na visoravni Doberdob i Kras, uglavnom između rijeke Vipave i mora. Talijani su se nadali da bi svojim napadom na rijeku Soči mogli konačno odlučiti rat i nakon izvjesnog oklijevanja krenuli u realizaciju ovog velikog i vrlo složenog plana. Šest je mjeseci talijansko vrhovno zapovjedništvo do krajnjih granica naprezalo sve državne resurse kako bi osiguralo dovoljne resurse za bitku. Na kraju je vrhovno zapovjedništvo moglo rasporediti oko 280 000 boraca na prvoj liniji. Te su snage ustrojene u 59 divizija, sa 110 pješačkih brigada, 21 pukovniju bersagliera, 4 samostalne bojne bersagliera, 88 bojni alpina i nekoliko bojni Financijske straže. Ukupna snaga bila je oko 850 bojni, 3.000 lakih i 2.100 teških topova i 8.200 strojnica. Tu su bile i teške baterije koje su posudile Velika Britanija i Francuska, te - konačno - 1500 rovovskih minobacača velikog kalibra. Oko polovice ovih snaga trebala je sudjelovati u odlučujućoj bitci, koja se ovoga puta nije vodila samo između mora i grada Gorice (njem.: Görz), već i prema sjeveru sve do sela Kanal (Canale) na fronti dugoj oko 50 km. Za glavnu ofenzivu na Soči je bila zadužena 3. vojska pod zapovjedništvom vojvode od Aoste, koja je bila razmještena od Jadranskog mora do rijeke Vipave, te Gorička vojska („Zona di Gorizia") pod zapovjedništvom generala Luigi Capella, koja je držala zonu odgovornosti od rijeke Vipave na jugu do sela Ajbe na sjeveru. Prema zapovijedi talijanskog načelnika glavnog stožera generala Luigi Cadorne od 19. travnja, operacija na rijeci Soči trebale su se odvijati u tri faze: I. - Najprije duž cijele bojišnice pokreće se jaka topnička priprema u trajanju 3 - 4 dana. II. - Zatim bi Gorička vojska izvršila iznenadni napad u svojoj zoni odgovornosti od sela Kanal (Canale) do Gorice i zauzela greben koji se proteže po vrhovima istaknutih kota Sv. Marko (kota 227) - Sveti Gabrijel (slov.: Škabrijel, kota 645) – Sveta Gora (kota 682) – Vodice – Kuk (kota 611) – „krvava“ kota 383 istočno od sela Plave na sjeveru.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. prosinca 2024.