VP magazin , lipanj 2012. godine - 3. dio teksta
Zeljak: – Na Svijećnicu 2. veljače nas je komandant fronta pozvao i podijelio odlikovanja onima koji su imali preko 30 borbenih letova. A ja nisam imao 30 letova kad sam kasnije došao pa nisam dobio odlikovanje. I on kaže: „Vi odlazite u domovinu, vas trebaju tamo i više se nećete vratiti“. I tako mi na avione i odletjeli za Njemačku. U Berlinu smo posjetili dvorac San Souci Fridricha Velikoga i tu smo se fotografirali, čitava naša bombarderska grupa. I dok smo mi onda došli u Zagreb tu više nema partizana. Boroša: – I u međuvremenu mene je pukovnik Nikola Obuljen, koga su ustaše kasnije i streljali, upozorio da bi mogao ponovno da dođem u tu legiju. A u međuvremenu sam se dogovarao sa braćom Okševski da bismo zajedno mogli da pobjegnemo, posada kompletna. I tako da sam ja poslušao i otišao sam na raport generalu Krenu i rekao mu da bi ja želio da na fronti ispravim svoju grešku i da se borim protiv boljševizma. Ja sam bio primljen u tu legiju jer je bila situacija takva da su kad smo se vratili svi izbjegavali ići na front jer tamo se gine, i ranjava. I ljudi su begali, pogotovo ovi koji su bili ženjeni. I sada sam ja došao opet u tu skupinu. Zeljak: – Mi smo se vratili u ožujku ‘42. u Zagreb, a u petom mjesecu nas ponovno šalju u Njemačku u Alzbach. I tu se skupilo dvadesetak novih posada i dobili smo isto te Dorniere Do 17. Sad smo dobili zadatak da budemo malo sjevernije kod Ilmenskog jezera prema Lenjingradu. Ja sam imao svoju posadu s kojom sam letio prije. A ova dva brata Rusa Okševski i Boroša Milivoj kao navigator-izviđač, oni su imali jednog mladog radio telegrafistu koji još nije bio na frontu. Kako nemaju iskustva tražili su komandanta majora Kelu da im da jednoga radio telegrafistu koji je već bio na fronti, jednog iskusnog. I sad pita njih koga hoćete da vam dam. A oni kažu dajte nam Zeljaka. Jer smo si dobri bili, a sad mene Kelo pita hoćeš ti ostati u svojoj posadi ili hoćeš ići k njima. A ja ko za inat prvi dan sam se s jednim iz moje posade nešto posvađao, ja njega u majčinu on mene i ništa mi smo to onako odmah riješili. I sada ja baš zbog toga kažem „neću ostati kod vas, idem tamo“ i ja sam prešao k njima, a onaj mladi je došao na moje mjesto. I što se dogodilo, interesantno je da je ta moja posada kod prvog polijetanja poginula. I taj mladi telegrafista s njom, kod prvog polijetanja na zadatak zapalio se.
Boroši je bilo već dosta njemačke Luftwaffe i već je dugo smišljao kako prijeći na sovjetsku stranu: – I sada mi pravimo plan. Pošto sam Šturman ili navigator ja treba da napravim tu maršrutu kuda da idemo, da sam napravio dvije varijante, jer nismo znali da li idemo na Sjeverni ili na Južni front. Onda sam napravio jednu da sletimo negdje na Kavkazu, a drugu negdje gore pod Lenjingradom. Onda 23. juna ‘42. Oleg i ja i njegov brat smo se sastali i Oleg je napisao pismo na ruskom jeziku da mi poimenično Oleg i Lav Okševski i Milivoj Boroša riješili smo da bježimo u Sovjetski Savez da se borimo protiv fašizma
na strani Crvene armije, to smo svi trojica potpisali. I to je Oleg ušio u svoju epoletu. Kada smo sletjeli na aerodrom Königsberg tu smo dobili naređenje da idemo na aerodrom Solci, 40 km zapadno od Ilmen jezera ispod Lenjingrada. Bilo nam je jasno da idemo na Sjeverni front i da bježimo po sjevernoj varijanti i ja sam tada po automobilskoj karti napravio maršutu. 24. smo spavali u Königsbergu i kad je Zeljak Marko išao na brijanje u kupaonu ja sam čuvao stražu, a Okševski je iz njegovog pištolja izvadio udarnu iglu. Tako da on više nije mogao upotrijebiti pištolj. Mi smo riješili da ukonas, liko bude davao neki otpor da ga u krajnjem slučaju i ubijemo. I sada mi 25. juna u 9 i 10 minuta u grupi 11 aviona idemo prema ratnom aerodromu. Na čelu je bio avion s njemačkim oficirom za vezu, a mi smo bili u vrlo pogodnom položaju jer smo bili lijevi krajnji tako da smo imali mogućnost da napravimo manevar da nas i nitko ne vidi.
Zadatak toga 25. lipnja 1942. bio je preletjeti iz njemačkoga grada Königsberga na zračnu luku s koje su trebali kretati u napade na Lenjingrad. Boroša: – Na aerodromu kad smo došli komandant daje razlaz i svi idu u lijevi krug. Mi smo se odvojili u brišući let, a oni to nisu primijetili jer je svaki bio zauzet slijetanjem. I kada smo bili u brišućem letu ja sam izvadio dva pištolja koja sam imao. I Lav je izvadio pištolj, a Oleg je preko interfona zvao Zeljaka. Zeljak: – Sad meni pilot kaže „Marko je li me čuješ?“ – „Čujem te dobro, kako ne“, vezu smo imali unutra. Kaže „nemoj praviti gluposti, mi letimo u Rusiju“. A mehaničar, brat njegov već iza mene stoji s pištoljem i s nožem je presjekao kabel od radiostanice. Meni je postalo odmah jasno da ne mogu ništa protiv njih trojice. Leteći prema sovjetskoj strani bjegunci su zrakoplovom tri puta presjekli crtu fronta. Zeljak: – Kad smo bili na našoj, na njemačkoj strani Nijemci su nama mahali, pozdravljaju nas jer vide njemački avion ide na zadatak. Ali kad smo preletjeli preko Rusi nam više nisu mahali, oni su pucali po nama, iz strojnica, iz pušaka, iz svega jer smo bili nisko. Boroša: – Tako smo dobili četiri pogotka u lijevo krilo, ali to nije bilo opasno za nas. A bio je dogovor da
kada preletimo liniju fronta da mehaničar razreže jedan padobran i da ga zaveže za turele dole i da padobran spusti ispod trupa aviona kao bijelu zastavu jer se predajemo. Tako da smo letjeli s tim pocijepanim padobranom. I onda nam nije bilo jasno zašto smo opet iznad Nijemaca.
Međutim, poslije smo shvatili da su Sovjeti tu napravili jedan klin. Treći puta linija je bila u jednoj šumi pa nije bilo reakcije. I sada mi letimo do jezera Seligen i tu promijenimo kurs 60 stupnjeva. I pošto smo stalno letjeli nisko, u brišućem letu odlučili smo da se malo podignemo kako bi se orijentirali. I kada smo se digli na 800 metara vidjeli smo jedan vlak ide iz Lenjingrada prema Moskvi, a točno u sredini bio je grad Višnji Voloček. Ubrzo smo primijetili eksploziju protuavionske artiljerije. Zeljak: – A kad smo se gore digli artiljerija po nama, tu eksplodira, tamo eksplodira, ja kažem: „Oborit ćenas, što ćemo sad?“, i odjedanput se pojavi jedan lovac. I taj lovac napada, vidim na njemu vatra sijeva iz motora, iz krila mu sijeva. „Oborit će nas!“ – viknem. Boroša: – I odmah Zeljak okrene mitraljez prema njemu i u tom momentu Lav ga je udario s raketnim pištoljem po glavi tako da nije pucao po ovome. Pilot je odmah krenuo u poniranje pod punim gasom tako da smo mu pobjegli. I sada kada smo vidjeli da pucaju i artiljerija i lovac i sve skupa, a znali smo da je ruska artiljerija vrlo efikasna i jaka, riješili smo da ne idemo u taj trokut tri grada jer iako je dubina teritorije velika da će biti svejedno artiljerija i može da nas obore, a nama je cilj da živi stignemo tamo. I onda smo mi riješili kad pređemo prugu prugu Lenjingrad – Moskva da sletimo na prvo pogodno mjesto. I sada smo naišli na jedno selo, napravili krug, spustili točkove i sletjeli na livadu. To je bilo selo Tarasovo. Kad smo sletjeli vidjeli smo seljaci idu prema nama. Vidjeli su avion i mislili da je ruski, a kad su vidjeli njemačke oznake onda su počeli begati nazad u selo. Onda je Lav, koji je izašao van iz aviona da vidi da ne bi negdje u rupu neku propali, počeo ih dozivati i onda je jedna djevuška stala i počeli su ruski da komuniciraju. Tako da on je rekao da smo mi jugoslavenski avijatičari. I ja ću tu ženu sresti poslije 40 godina u tom selu, ona je bila živa i zvala se Katarina Titova. Oleg, Lav i ja pali smo na zemlju, ljubili smo zemlju. A Zeljak je izašao namrgođen i nije htio da razgovara sa nama. Pitali smo da li ima tu vojne vlasti i rekli su nam da nema nego da ima milicija. I onda smo Oleg i ja krenuli u selo da se javimo miliciji, a Lav je sa Zeljakom ostao kod aviona. I na pola puta do te milicijske stanice sreli smo jednog milicionara i rekli da smo jugoslavenski avijatičari i on je odmah tražio pištolje. Mi smo mu dali pištolje i uveo nas u kancelariju. I okrene telefon i javlja u svoju komandu da je uhvatio četiri avijatičara i avion. Mi smo se pogledali, kako uhvatio, a mi smo njega pronašli. Kad je milicionar počeo saslušavati pilota došla je konjička patrola. I oni su se taman počeli spremati da nas saslušavaju kad je s avionom Po-2 sletio komandant puka čiji je bio ono pilot koji nas je napao. Rekao nam je da smo sretni što je taj pilot imao zadatak patroliranja u rajonu grada Višni Voločeka i spremao se za slijetanje i više nije imao benzina da ponovi napad."
1. dio teksta "Dramatičan prelet posade NDH u SSSR"
2. dio teksta "Dramatičan prelet posade NDH u SSSR"