Gazio sam leševe iz Jasenovca

Da je malo bolje naučio frizersko-brijački zanat, Antun Rački (84) ne bi se davne 1944. iz Osi­jeka vratio u rodnu Požegu. Tada sedamnaestogodišnjeg mladića ne bi jedne rujanske večeri poku­pila racija i jednostavno upisala u domobrane. Kraj rata dočekao bi u salonu, a ne u zbjegu prema Bleiburgu.

– Budući da nas je otac napustio, majka je sama odgajala nas troje djece, a kako sam ja bio najstariji, obvezu mog doškolovanja na sebe su preuzeli teta i tetak u Osijeku koji nisu mogli imati djece. U Osi­jek sam stigao `42., učio zanat dvi­je godine, ali ništa nisam naučio! Došlo je ljeto `44. i ja sam odlučio prekinuti školovanje. Naravno, zbog toga više ne mogu biti kod tete i moram se vratiti u Požegu. Britvu sam zamrzio! – prisjeća se. Poslije povratka majka mu je našla brijačnicu u kojoj će raditi, no on nije htio. Zaposlio se u gradskom vinogradu. Vlasnik ga je tad pitao: „Pa zar ti nije ljepše biti u salonu nego na žarkom suncu?" Dodao je i da su brijači najcjenjeniji u gradu, odmah nakon svećenika i doktora. Više nije dvojio i rekao je: „Vodite me u brijačnicu".

– Bila je veljača kad sam počeo raditi, a u rujnu 1944. Požega je nakratko bila oslobođena od partizana. Moga su šefa „digli" u partizane i ja sam ostao sam u gradu, sve sam šišao i brijao dva mjeseca. U studenome, bila je ne­djelja i išao sam šišati mušteriju koju nisam stigao tijekom tjedna kad, na ulici, iz smjera Pleternice, proleti partizan na biciklu, a iza njega domobrani na tenku. On pobježe, a oni na mene: "Govori, gdje su partizani, gdje je put za bolnicu?" Odveo sam ih do kazne­no-popravnog doma, gdje smo sreli neke ljude koji su im rekli da u bolnici više nema partizana. Uglavnom, tad su me pokupili, jedino sam stigao reći mami da mi donese drugo odijelo jer sam bio u svečanom, a njega da odnese kući – priča Antun.

Već predvečer krenuli su put Ka­pele i stigli u Donje Andrijevce, u školu, gdje je bio do veljače 1945. Zvali su ga tada da se priključi Ge­stapou, no znao je da s njima ne smije imati veze. U veljači je pre­mješten u Gradišku te dodijeljen inženjerijskoj postrojbi 7. gorske domobranske bojne. Zapovjednik mu je, koliko se sjeća, bio nekakav Perušić. Cijelo su vrijeme pravili bunkere od drva, rušili u šumi dr­veće pa čak i skupljali neeksplodi­rane bombe nakon savezničkog bombardiranja.

Golemu sam neeksplodiranu bombu nosio u ruci! Napravili smo onda jednu rupu, sve smo strpali unutra i joj kako je to letje­lo u zrak! – sjeća se. Samo mjesec dana poslije iz Gradiške su se morali povući prema Bleiburgu. Pješice su najprije stigli do Novske, do nekakve poru­šene kuće. Ušao je, krova nije bilo. Tad je netko udario u zid s druge strane i cigla mu je pala na glavu. Bilo je to moje ranjavanje, ali od cigle – smije se. Uskoro su krenuli prema Zagre­bu, no stigli su do Čazme jer su se morali maknuti s glavne ceste zbog partizanskog napada.

Mi inženjeri bili smo prištap­ska postrojba i čuvali smo zapo­vjedništvo bojne. Najednom je grunula granata i pročulo se da je jedan vojnik ranjen. Tražili su dragovoljce da ga izvuku. Javilo se nas nekoliko, našli smo ga, ali više mu nije bilo spasa. Drugi se dan granatiranje već stišalo i nastavi­li smo prema Zagrebu. Kako sam ondje imao ujaka, razmišljao sam što ću ja ići dalje, idem do njega. Svi su počeli vikati na mene da ne idem u Zagreb jer tamo po domo­branima s prozora prolijevaju vruću vodu. Odustao sam od posjeta – nastavlja priču.

Prošli su Zidani most, krenuli pre­ma Mariboru i shvatili da iza njih više nema zbjega. Biii su posljed­nji jer su partizani drugima neg­dje presjekli put. Prije Celja stigli su na neku željezničku stanicu gdje su i Nijemci bili sa svojom kompozicijom. Kako nisu mogli dalje – zapalili su je.

– Kako je to pucalo, praštalo, osvjetljavalo! Dobili smo nalog „lezi" da nas nešto ne pogodi. Vi­djeli smo neku gospodarsku zgra­du, a netko je od nas sedmorice predložio da se sklonimo unutra, i otišli smo. Legli smo na sijeno, a čim smo legli i zaspali. Netko je, ne znam zašto, zatvorio vrata. Pred jutro, najednom lupa i vika da otvorimo vrata. Otvorimo mi, kad ono...

Nastavak feljtona čitajte sutra, 29. listopada na stranicama Vojne povijesti.