Egzodus bliskoistočnog stanovništva: Humanitarno pitanje, sekuritizacija migracija ili organizirana akcija

Turbulentni svijet posljednjih tjedana suočen je s novim izazovom. Konačne i pouzdane brojke nisu raspoložive, no možda su i stotine tisuća ljudi na putu s bliskoistočnog područja prema Europi. Europa je suočena s najgorom izbjegličkom krizom od Drugog svjetskog rata. Naravno, krizi se ne nazire kraj, nikakvi indikatori ne ukazuju na zaustavljanje egzodusa. Legitimno je stoga pitanje konačnih razmjera migracijskih kretanja i možebitnog prerastanja krize u višedimenzionalnu katastrofu. Kretanja stanovništva ili migracije nisu povijesna novost. Postoje od kada postoji čovječanstvo i igraju bitnu ulogu u oblikovanju svijeta koji poznajemo. Represija, sukobi, ratovi, socijalne disolucije, političke nestabilnosti i gospodarske nejednakosti oduvijek su generatori prekograničnih kretanja ljudi. 

Mnoge suvremene države proizvod su socijalnih i kulturalnih utjecaja ranijih kretanja stanovništva, dok tek nekolicina država predstavlja idealiziranu sliku homogenih država-nacija. Stručnjaci procjenjuju da migranti (prisilni i dobrovoljni) danas čine oko 3% svjetske populacije (230 milijuna 2013) i kada bi svi živjeli na jednom mjestu, bili bi peta najveća država na svijetu. Prema »United Nations Department of Economic and Social Affairs« oko 20% (40-ak milijuna) njih su ilegalni migranti. No ono što je posebno zabrinjavajuće jesu kretanja stanovništva pod prisilom. Izbjeglicama se uobičajeno nazivaju ljudi koji su zbog ratnih stanja, represija i kriznih žarišta prisiljeni napustiti svoje domove. Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) u svojem izvješću »Global Trends Forced Displacement in 2014« iz lipnja 2015. objavilo je da je u svijetu 60 milijuna ljudi koji su prisilno napustili svoje domove.

Nastavak teksta i ostale zanimljivosti čitajte u novome izdanju VP magazina od ponedjeljka, 5. listopada na svim kioscima!