Egzodus Srba na početku "Oluje"

Gotovo neposredno nakon što je operacija “Oluja” provedena, ona je iz srpskih, ali i brojnih međunarodnih krugova proglašena hrvatskim “etničkim čišćenjem” srpskog stanovništva s područja Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, na kojima je krajem 1991. proglašena “Republika Srpska Krajina” (RSK), nastala u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Na sličan način “Oluja” je označena i u nedavnoj presudi hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

Presuda Haaškog suda očito nije uzela u obzir pozadinu događaja koji su doveli do “Oluje” i masovnog odlaska srpskog stanovništva tijekom te hrvatske operacije. U presudi je za odlazak Srba okrivljena hrvatska strana, koja je, prema takvoj interpretaciji, svojim topničkim napadima na gradove (Benkovac, Knin, Obrovac) natjerala srpsko stanovništvo na bijeg. Iako je Haaški sud u presudi hrvatskim generalima priznao da je vodstvo RSK tijekom prvog dana “Oluje” naredilo provođenje organizirane evakuacije civilnog stanovništva s područja južne Like i sjeverne Dalmacije, ipak je “zaključio” da spomenuta evakuacija zapravo nije bila ključni razlog zbog kojeg je srpsko stanovništvo napustilo to područje.

Tako je Haaški sud svoju presudu formulirao na način kao da je rat započeo s “Olujom”, zanemarujući sve ono što se u Hrvatskoj dogodilo od početka 1990-ih godina. Jedna od glavnih značajki srpskog nacionalnog pokreta kojem je na čelo stao Slobodan Milošević bila je žestoka protuhrvatska promidžba. Hrvati i Hrvatska automatski su izjednačavani s “ustašama” i “ustaškim genocidom”. Takvim krilaticama obilno je opravdavana i agresija na Hrvatsku tijekom 1991. godine.

Nakon proglašenja RSK svjetonazor krajinskih Srba nije se uopće promijenio. Njihovi vođe i političari neprestano su isticali da povratak pod hrvatsku vlast nije moguć, čak i ako bi Srbima bila osigurana široka autonomija. U tom smislu može se navesti izjava Milana Martića, predsjednika RSK, koji je u veljači 1995. u obraćanju srpskim oficirima naveo: “Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti. (…) Nećemo i ne smemo iz rata u kome smo i koji ćemo dalje voditi izaći kao podređena strana sa tretmanom etničke zajednice i nacionalne manjine. Na kraju rata, naš status mora biti kao što je i bio: državotvoran narod”. Tako su Hrvati za krajinske Srbe bili omrznuti neprijatelj, s kojim se ne može postići nikakav dogovor. Primjerice, u ljeto 1992. jedan pripadnik srpskih snaga se na jednom skupu održanom u blizini Benkovca osvrnuo na hrvatske ponude o autonomiji, odnosno “specijalnom statusu” koji je Zagreb ponudio Srbima, kao i o mogućnosti povjerenja koje Srbi mogu imati prema Hrvatima i Muslimanima: “Nema tog ‘specijalnog statusa’, jedino mrtvi možemo u ‘specijalni status’, jedino mrtvi… (…) I nemojte odbacivati oružje, jer ustaše, ustaše i Muslimani i ostali, dok su nam susjedi, nemojmo im nikada vjerovati, doći će po noći i poklati nas! Nikad im vjerovati dok imamo takve susjede! A mi smo njima mogli dati ‘specijalni status’, a ne oni nama, a vidite gdje smo mi došli, oni nama daju ‘specijalni status’”.

U istom smislu znakovit je i dio izvješća koje je u siječnju 1995. izradila Komanda 26. pješadijske brigade Srpske vojske Krajine, koja je djelovala na području Kostajnice. U tom dokumentu opisani su svi problemi s kojima se suočavaju Srbi s tog područja, a zatim je iznesen zaključak: “I pored iznesenih problema cijenimo da su ogromna većina pripadnika S[rpske]V[ojske] RSK i građana Banije isključivi u pogledu mogućnosti tzv. reintegracije Krajine u Hrvatsku. Tko bi igrao na tu kartu – taj sigurno igra na građanski rat među Srbima. Neki borci u jedinicama smatraju da je moguć suživot s Hrvatima i da se mogu vratiti oni [koji] RSK priznaju i prihvate kao suverenu državu i svoju domovinu. Svaka druga mogućnost smatra se: nastavljanjem genocidne politike koja se protiv Srba na ovim prostorima radi više od 200 godina; vodi Srbe u egzodus s naših vjekovnih prostora i gasi srpstvo uopšte, najvećim neprijateljem Srba smatra se Vatikan, a Hrvati su samo prljavi izvršioci monstruoznih planova njihova jezičkog reda. Ohrabruje svijest naših boraca i građana kao i njihovo opredeljenje da ustraju u borbi za slobodu i samostalnost RSK odnosno za integraciju Krajine u korpus srpstva na Balkanu, iako izvjestan dio kolebljivaca i defetista izražavaju sumnju u SVK i svakoga i vidi sveopštu izdaju Srba i srpskih interesa”.

Kada se uzme u obzir sve spomenuto, a moglo bi se navesti još puno sličnih primjera, onda se među Srbima očito moralo postaviti jedno ozbiljno pitanje - što će se dogoditi ako njihova RSK propadne, ako doživi vojni slom i ako se Hrvati vrate? Odgovor na to pitanje možemo naći u srpskom obavještajnom izvješću koje je sastavljeno jedan dan prije početka “Oluje”, a u kojem je u vezi s raspoloženjem stanovništva navedeno: “Dana 3. 8. 1995. godine u kontaktima sa građanima stekao se utisak da postoji element panike, ali još uvek kontrolisane. Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK, te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do teških posledica. Postoji nada da nismo ostavljeni i cene kao zadnja mogućnost da će pomoć dobiti od S[avezne]R[epublike] J[ugoslavije]. Građani cene da nismo u stanju da se sami odbrane te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”. Smatram da sve prethodno bolje od Haaške presude hrvatskim generalima objašnjava zašto je nakon početka “Oluje” došlo do egzodusa Srba. Sve druge mogućnosti Srbi su zapravo otpisali kada su krenuli u stvaranje RSK.

Na kraju se može postaviti pitanje kako je Hrvatska uopće i mogla provesti oslobađanje svojih područja, a da ne dođe do masovnog odlaska srpskog stanovništva? Ili je Hrvatska zapravo trebala pristati na postojanje RSK kako je se ne bi optuživalo za “etničko čišćenje”? Na žalost, čini se da Haaški sud upravo to i misli.