Flamanci u Drugom svjetskom ratu

Po okončanju Prvoga svjetskog rata na području Flandrije nastavila je sa svojim djelovanjem nacionalistička stranka „Frontovski pokret“ čiji je temeljni politički cilj bila borba za široku flamansku autonomiju. Početkom 1930-ih godina u sam pokret počinju prodirati ideje nacionalsocijalizma. Dio stranačkih članova, nezadovoljan borbenošću „Frontovskog pokreta“ u odnosu prema rješavanju flamanskoga nacionalnog pitanja, utemeljuje u listopadu 1931. novu stranku „Savez za nizozemsku nacionalnu solidarnost“ (Verbond van Dietsche Nationaal- Solidaristen – VERDINASO, gdje je „Dietsche“ imalo veću konotaciju od nizozemskoga budući je taj pridjev u širem kontekstu označavao da je nešto njemačko). Za vođu VERDINASO-a izabran je mladi odvjetnik i bivši časnik Belgijske vojske (koji je istu morao napustiti pod pritiskom kada su njegove nacionalističke težnje postale opće poznate) Joris van Severen. Na početku je VERDINASO zagovarao potpuni raskid svih veza s Valoncima te stvaranje zajedničke države s Nizozemcima u okviru jedne „Velike nizozemske kraljevine“. Međutim, van Severen 1934. godine radi drastičan zaokret u politici VERDINASO-a prema pitanju opstanka Kraljevine Belgije te se zalaže za opstanak Belgije, jer usvaja novu paradigmu prema kojoj Flamanci i Valonci imaju zajedničke pretke u Francima, odnosno da su oba naroda germanskog podrijetla.

Tijekom 1934. godine u sklopu VERDINASO-a ustrojena je poluvojna organizacija pod imenom „VERDINASO Militie“ (Milicija VERDINASO-a) koja ubrzo mijenja ime u „VERDINASO Militanten Orde – VMO“ (Vojni red VERDINASO- a). Navedena poluvojna organizacija bila je prepoznatljiva po zelenim košuljama pripadnika. Za zapovjednika VMO-a imenovan je Josef Francois koji je ubrzo utemeljio i ogranak za mladež pod nazivom „Savez postrojbi mladeži“ (Verbond van Jongverdinaso Vendels – VJV). U srpnju 1934. belgijska vlada zabranila je U danima nakon početka njemačkog napada, 10. svibnja 1940., Belgijom, pa tako i Flandrijom, širila se panika. U potpunoj panici izazvanoj nezaustavljivim njemačkim napredovanjem, belgijsko redarstvo uhićuje na tisuće „pripadnika pete kolone i njemačkih pomagača“. Tijekom jednog od navedenih uhićenja u Abbevilleu belgijsko redarstvo strijelja, bez ikakva pravnog osnova i suđenja, 22 osumnjičenika za suradnju s Nijemcima, među kojima je bio i Joris van Severen. Smrt van Severena značila je i „smrt“ VERDINASO- a, budući u stranci nije bilo osobe koja je imala toliki stupanja poštovanja i karizme među članstvom. I sam VERDINASO ubrzo se podijelio na pitanju kako dalje djelovati i hoće li surađivati s njemačkim okupatorom. (...)

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. prosinca na svim kioscima!