Franjo Tuđman u partizanima

Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman pristupio je kao mlad čovjek Komunističkoj partiji Hrvatske (KPH) i ubrzo postao pripadnik njezine partizanske vojske. Tuđman je rođen 14. svibnja 1922. godine u Velikom Trgovišću kao najstarije dijete u obitelji koje je preživjelo ranu dob. Imao je još dva mlađa brata, Ivicu i Stjepana. Majka im je umrla dok su bili djeca, a otac se uskoro oženio drugom ženom. Njegov otac Stjepan Tuđman bio je gostioničar, trgovac i seljak, politički aktivni član i dužnosnik HSS-a (Hrvatska seljačka stranka), u dvama mandatima načelnik općine Veliko Trgovišće. Za lokalne prilike ugledan, pa čak i razmjerno imućniji od drugih mještana, Stjepan ipak nije mogao osigurati školovanje svojoj djeci. Ipak, uz pomoć rodbine i prijatelja Franjo je nakon završene osnovne škole u Velikom Trgovišću krenuo u srednju školu u Zagreb napustivši rodni dom. Od svoje dvanaeste godine sam se uzdržavao davanjem instrukcija i poduka učenicima imućnih obitelji koji su imali poteškoća u učenju. Nakon završene Državne II muške građanske škole Kralja Tomislava u Zagrebu upisao je Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca u Zagrebu. Bio je odličan đak, među najboljima u školi, zatvoren i povučen, usmjeren k čitanju ne samo beletristike već i povijesnih djela, ali i tada dostupne marksističke literature: Krleže, Cesarca, Marxa i Lenjina. Kao srednjoškolac prijateljevao je s tadašnjim skojevcima Stjepanom Cerjanom i drugima. Cerjan je bio neslužbeni predvodnik skupine lijevo nastrojenih mladića i djevojaka. Mada još srednjoškolac Tuđman s prijateljima sudjeluje u proslavi obljetnice Oktobarske revolucije 1940. godine koju su organizirali lijevi studenti zagrebačkog sveučilišta. Tad je i uhićen od strane zagrebačke policije. Nakon Travanjskog rata i proglašenja NDH u travnju 1941. godine prekida školovanje na drugoj godini Trgovačke akademije, vraća se k ocu u Veliko Trgovišće, odlučan krenuti u borbu protiv fašizma. Sredinom 1941. godine preko svog prijatelja Vlade Stopara, s kojim je neko vrijeme dijelio sobu u Zagrebu, u tiskari Narodne zaštite (predratna Civilna zaštita, tada dio Ministarstva domobranstva) u Zagrebu organizira takozvanu „priručnu tehniku“, tj. ilegalnu tiskaru komunističkih letaka. Prvi njihov uradak bilo je tiskanje proglasa Sveslavenskog komiteta iz Moskve o borbi protiv fašizma kog su „skinuli“ iz emisije Radio Moskve. Krajem ljeta 1941. godine povezuje se s Markom Belinićem iz Jakovlja, jednim od glavnih organizatora komunističkog ustanka u Hrvatskom zagorju i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a preko Belinića se početkom 1942. godine i učlanjuje u KPH. Belinić je visoko cijenio sposobnosti mladog Tuđmana koji je među komunističkim aktivistima i partizanima bio iznadprosječno naobražen i jedan od rijetkih koji su bili sposobni za intelektualne organizacijske poslove. Tuđman je početkom 1942. godine živio poluilegalno, malo u Velikom Trgovišću, malo u Zagrebu. Nosio je krivotvorenu legitimaciju domobranskog časnika koju mu je izradio Stopar i cijelo vrijeme bio naoružan pištoljem. Belinić tijekom druge polovine 1941. i početkom 1942. godine organizira niz sastanaka zagorskih i zagrebačkih komunista s namjerom podizanja jedne partizanske borbene skupine na području Hrvatskog zagorja. Tada nastaje i Štab partizanskih jedinica Hrvatskog zagorja čiji je komandant i komesar sam Belinić. U pripreme je uključen i Tuđman. Ali veliki snijeg koji je zapao krajem 1941. godine nije im išao na ruku i odgodio je njihovo borbeno aktiviranje. Zimu su proveli u nekoliko manjih skupina nazvanim vodovima, skrivajući se u zabačenim zaseocima. Mada se nikada nisu sastali na jednom mjestu ni imali čvrst organizacijski ustroj, nazvani su u partizanskoj povjesnici Prvim zagorskim partizanskim odredom. Brojali su 147 članova. U toj postrojbi Tuđman je postavljen za omladinskog rukovodioca. Tuđman sada živi u ilegali te boravi u jednom skrovištu, u štaglju obitelj Šimunjak kraj sela Pluska. U proljeće se partizani aktiviraju, ali uspijevaju izvesti samo jednu pravu oružanu akciju. Jedan od njihovih vodova izveo je 8. travnja 1942. godine napad na oružničku postaju u Donjoj Stubici. U tom nespretnom napadu nitko nije poginuo ni ranjen. Druge planirane akcije stjecajem okolnosti nisu ni pokušane. Početkom svibnja šalju Tuđmana u Zagreb, u jednu kuću na Trešnjevci, da uspostavi “puknutu“ vezu između odreda i povjerenika CK (Centralnog komiteta) KPH, ali ondje ga dočekaju policijski agenti. Koristeći krivotvorenu legitimaciju Tuđman se predstavio kao domobranski časnik, ali ga oni ipak sprovode u policijsku postaju. Uspijeva iskoristi nepažnju agenata i bježi iz postaje. Odgovor oružanih snaga NDH na pojavu partizana u Hrvatskom zagorju bio je očekivano žestok. Za partizanima se dalo u potjeru nekoliko domobranskih satnija te skupina oružnika, financa i ustaša. Uspjeli su 4. na 5. svibnja iznenaditi i uništiti jedan partizanski vod koji se skrivao u nekoj klijeti, a 12. svibnja 1942. godine, u blizini sela Mihovljana, dočekaju dva partizanska voda koja su se pokušavala povući iz Donjeg Zagorja na planinu Strahinjčicu. U borbi je poginulo 12 partizana, dok ih je još više ranjeno i zarobljeno.

Većina je kasnije otpremljena u logor Jasenovac. Jedan vod partizana pobjegao je u razmjernu sigurnost Žumberka, neki su otišli izvan Zagorja, neki su se čak sklonili u domobrane, a neki prikrili ili pasivizirali. Ovi su događaji toliko obeshrabrili zagorske komuniste da će proći skoro godinu dana dok ne ustroje svoju novu borbenu postrojbu. Tuđman je preživio ove borbe i potjere te se skrivao zajedno s Edom Leskovarom, sekretarom OK (Okružni komitet) KPH Krapina, i Josipom Tucmanom koji je postao sekretarom nakon Leskovarove pogibije sredinom 1942. godine. Od strane povjerenstva CK KPH bio je određen za rukovoditelja „Tehnike“, tj. male ilegalne tiskare. Imali su jedan radio uređaj te su u svojim tiskovinama opširno prepričavali vijesti i emisije Radija Moskve i Londona. Nakon nekoliko selidbi od lipnja 1942. godine „Tehnika“ je smještena u kući obitelji Rožić u Požarevcu, zaseoku između Velikog Trgovišća i Klanjca. Ovaj im je smještaj svojim osobnim ugledom osigurao Tuđmanov otac Stjepan. „Tehniku“ su činili Franjo Tuđman i njegov prijatelj Vlado Stopar. Stopar je iz Zagreba donio kofer pun kućne srebrenine kojeg mu je ostavio njegov naravni otac, ugledni zagrebački liječnik, Židov, dr. Marko Grossman, prije bijega iz NDH 1941. godine. Srebro su prodali i tako osigurali sredstva za nabavljanje predmeta potrebnih za njihovu djelatnost. Izdavali su letke namijenjene HSS-ovcima pozivajući ih da se pridruže komunistima te publikacije nazvane „Vijesti partizanskog radija“ i „Glas Hrvatskog Zagorja“, njihovu najvažniju tiskovinu. Tu je Franjo Tuđman objavio svoje prve tiskane radove. Nakon što je sekretar OK KPH Krapina, Josip Tucman zvan Crni, polupismeni postolar, u jesen 1942. godine upućen na partijski „kurs“ u Liku, povjerio je Tuđmanu da faktično obavlja poslove OK. Tako je na Tuđmana, mladića starog svega dvadeset godina, pao teret rukovođenja zagorskim komunistima. Njegova je „Tehnika“ postala najvažniji partijski punkt u Hrvatskom zagorju u tom trenutku. Taj je posao obavljao s istom onom savjesnosti, predanosti, snalažljivosti i upornosti, ne štedeći ni sebe ni druge, kako je obavljao i druge zadatke. Krajem 1942. godine njegova odanost prema komunističkom pokretu dovedena je u pitanje kada je spoznao da nisu svi komunisti oduševljeni pristaše stvaranja nove hrvatske sovjetske republike, a što je bio jedan od službenih ciljeva KPH i razlog njezinog osnutka. On je to doživljavao kao „rješenje hrvatskog pitanja“ i postizanje cilja za koji se borio i predratni HSS. Međutim, u antifašističke redove ušle su i osobe koje su prije rata bili zagovornici jugoslavenskog unitarizma i režima kralja Aleksandra. To je razočaranje kulminiralo kada mu je povjerenik CK KPH, Ivo Marinković, 17. prosinca 1942. godine predlagao da za vijećnika ZAVNOH-a iz Hrvatskog zagorja predloži Stjepana Ivekovića, odvjetnika i javnog bilježnika iz Klanjca, inače općepoznatog starojugoslavenskog režimliju, čovjeka čiji se istoimeni sin zvan Braco pridružio komunistima. Dapače, Marinković je istodobno poslao Bracu Tuđmanu „u pomoć“. Tuđman je to doživio veoma bolno. Ideali zbog kojih je već dotad mnogo pretrpio urušili su se te je prema vlastitom priznanju pred Božić 1942. godine namjeravao počiniti samoubojstvo. Ipak, odustao je i nastavio se boriti za svoje ciljeve. Spretnim rukovođenjem uspio je navesti Marinkovića da odustane od Ivekovića i da izaslanik ZAVNOH-a postane njegov otac, vrlo ugledna osoba onog kraja, čija su sva tri sina otišla u partizane.

Namjeravajući revolucionizirati Hrvatsko zagorje GŠH upućuje ovamo u listopadu 1942. godine jednu partizansku četu sa Žumberka s kojom je bio i španjolski borac Izidor Štrok zvan Mrkić, predodređen za zapovjednika partizanskim skupinama sjeverozapadne Hrvatske. Odmah potom u Hrvatsko zagorje upadaju i dva bataljuna Kalničkog odreda. Ove razmjerno borbene i brojne partizanske postrojbe prošetale su se Zagorjem i ohrabrile lokalne komuniste i simpatizere. Ali revolucioniziranje Hrvatskog zagorja ide vrlo teško. Ono je u političkom smislu uporište HSS-a, u blizini su veliki gradovi Zagreb i Varaždin s jakim snagama NDH te postoji razmjerno dobra prometna mreža, a sve to nije išlo na ruke ustanicima. Za KPH je bilo od velike važnosti da upravo u ovom kraju budu vojno prisutni. Zato su ovamo uporno slali najbolje postrojbe i kadrove ne bi li ojačali komunistički ustanak. I propagandni je rad od velike važnosti, a Tuđmanov je doprinos prepoznat od viših partijskih tijela. Kad se Tucman konačno vratio iz Like, početkom veljače 1943. godine izabran je novi OK KPH Krapina u koji Tuđman nije ušao, ali je zato izabran za organizacijskog sekretara OK SKOJ-a za okrug Krapinu. Napušta „Tehniku“ koju nastavlja voditi njegov prijatelj Stopar, a on započinje s organiziranjem udarnih grupa i pripremama za masovniji ustanak. Udarne su grupe male privremene partizanske postrojbe čiji se pripadnici nakon planirane akcije povlače kućama ili u ilegalu. U proljeće 1943. godine dolazi do masovnijeg odlaska zagorskih komunista i ustanika u partizane. Neki odlaze na Kalnik, a neki pokušavaju opstati u Hrvatskom zagorju kao pripadnici tih udarnih grupa. U jednoj od tih grupa koja je ostala u Zagorju, onoj kojom zapovijeda Josip Špiranec, nalazio se i Franjo Tuđman zadužen za politički rad. Tad je negdje u proljeće nastala poznata fotografija na kojoj se nalazi dvanaest zagorskih partizana s kapama rogama na glavama, u sredini je Špiranec, a na tlu leži Franjo Tuđman držeći u rukama njemački automat MP- 41 „Schmeisser“. O tom „šmajseru“ postoji jedna zanimljiva priča. Naime, nekolicini komunističkih simpatizera iz Desinića uspjelo je uz pomoć domobrana Janka Jutriše, vozača velikog župana Prebega, u nekoliko pothvata iz vojne radionice u Zagrebu nabaviti više puškomitraljeza, pušaka i pištolja za naoružavanje zagorskih partizana. U jednom od tih pothvata Josip Štimac i Ivo Crnić ušli su u stan generala Vilka Begića i otamo uzeli njegova odlikovanja te nešto oružja među kojim je bio automat MP-41 „Schmeisser“ na kojem je, navodno, bila ugravirana posveta Adolfa Hitlera Begiću. Nakon što su automat prebacili u Zagorje od Štimca ga je uzeo Franjo Tuđman jer je od ovog bio hijerarhijski viši.Ali nakon nekog vremena od Tuđmana ga uzima Špiranec. Ni Špiranec ga nije dugo nosio jer se ovo prestižno oružje svidjelo Radi Bulatu, tada zapovjedniku 32. divizije.

Na kraju ga je Bulat dao Ivanu Gošnjaku, zapovjedniku GŠH. Prema nekim inačicama automat se danas nalazi u Vojnom muzeju u Beogradu. Zamah priljevu novih ustanika u Hrvatskom zagorju dao je prodor 12. slavonske udarne brigade u srpnju 1943. godine koja 14. srpnja 1943. godine zauzima Lepoglavu i druga mjesta sjeverozapadne Hrvatske pokazujući krhkost vlasti NDH. Zagorske su udarne grupe sad živnule i ona Tuđmanova izvodi nakon duljeg vremena prvu borbenu akciju zagorskih partizana. Dvanaest partizana iz Dubrovčana predvođenih Tuđmanom, a to je ona grupa s naprijed spomenute fotografije, među kojima je bio i Franjin brat Ivica, ulaze u Veliko Trgovišće gdje plijene ili pale državnu imovinu. Tom su prilikom zapalili veliku količinu zaplijenjenog sijena te su plamen i dim bili vidljivi desetcima kilometara unaokolo. Deset dana kasnije u Gredicama zarobljavaju jednu slabo naoružanu postrojbu domobranske Časne radne službe od 150 ljudi. Stiču i značajan ratni plijen. Domobranima su održali političko predavanje, nekolicina ih se pridružila partizanima, a ostale su pustili kućama. Zaredale su se slične akcije, a broj udarnih grupa u Zagorju tijekom ljeta 1943. godine narasta na 56. Sve to, ali i kapitulacija Italije te jasne naznake kako osovinska strana gubi rat, omogućili su da zagorski komunisti napokon stvore jednu veću postrojbu. Sve dotadašnje male grupice zagorskih partizana prikupile su se i od njih je 5. listopada 1943. godine, u selu Sambolići podno Ivančice, ustrojen Zagorski partizanski odred Hrvatske (ZPOH), u partizanskoj povjesnici često nazivan Drugim, zbog razlike od onog zlosretnog iz 1942. godine. U trenutnku osnivanja ima 205 pripadnika. Razdijeljen je na I. i II. bataljon, a 24. listopada 1943. godine priljev boraca omogućio je stvaranje još jednog, III. bataljona. Zapovjednik ZPOHa bio je spomenuti Josip Špiranec zvan Pintar, politički komesar Josip Vidiček, a zamjenik komesara Franjo Tuđman zvan Francek. GŠH (Glavni štab narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske) i CK KPH željeli su u srcu Zagorja, podno Ivančice, stvoriti jedno oslobođeno područje sa središtem u Zlataru pa onamo šalju snažnu 28. slavonsku diviziju (tada zvanu 10. divizija) i žele iskoristiti činjenicu što su brojne osovinske snage usmjerene prema obali i južnim krajevima, angažirane u događajima uzrokovanim kapitulacijom Italije. Dok je I. bataljon ZPOH-a započeo s napadima na osovinska uporišta u zapadnom Zagorju, 28. je divizija krenula ravno na Zlatar, jače uporište osovinskih snaga. Nakon uporne obrane proosovinskih snaga iz Zlatara 28. diviziji pođe za rukom i 22. listopada zauzima Zlatar. Dvadeset osma se divizija odmah potom povlači prema istoku dok ZPOH preuzima Zlatar i okolicu. Ali ondje se nisu uspjeli održati ni mjesec dana jer nakon protuudara OS NDH 14. studenog 1943. godine napuštaju Zlatar. Tijekom protuudara OS (oružanih snaga) NDH ZPOH gubi ranije zauzeta područja, ali ne samo da nije uništen već raste iz dana u dan. Njegova tri bataljona kreću se širom Zagorja i napadaju manja osovinska uporište, pale općinske zgrade, demoliraju komunikacije, razaraju upravne strukture. Zalijeću se i u Sloveniju prelazeći rijeku Sutlu. Krajem 1943. godine ZPOH ima oko 600 boraca. Krajem 1943. i početkom 1944. godine dolazi do reustroja partizanskih postrojbi sjeverozapadne Hrvatske. Štab II. OZ (operativne zone) postaje štab X. „zagrebačkog“ korpusa NOVH-a (Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske) u koji ulaze dvije divizije, 32. i 33. te nekoliko partizanskih odreda. Trideset druga divizija sastoji se od dviju brigada, „Braće Radić“ i „Matije Gupca“. Kao vrlo perspektivni partijski kadar mladi je Tuđman 19. siječnja 1944. godine imenovan zamjenikom komesara brigade „Braća Radić“, jedne od najelitnijih postrojbi NOVHa. On je najmlađi od svih visokih starješina X. zagrebačkog korpusa. Smatra se kako ga je na to mjesto predložio Marko Belinić, komesar II. OZ, koji je cijenio njegov dosadašnji rad. Tuđman je ujedno postao sekretarom partijskog komiteta 32. divizije. Uskoro odlazi na viši partijski „kurs“ u Slavoniju da bi se vratio u brigadu nešto prije no što je 32. divizija krenula na smion i opasan prodor prema Hrvatskom zagorju, sredinom ožujka 1944. godine. Zapovjednik je divizije tada bio Izidor Štrok, a politički komesar Ivan Robić, ali je s njima na pohod krenuo i stožer X. korpusa na čelu s Matetićem koji je faktično rukovodio operacijama. Napali su 28. ožujka Žutnicu kraj Krapine gdje se nalazila velika tvornica sukna za vojsku. Nisu uspjeli zauzeti tvornicu jer se nekoliko desetaka pripadnika ustaške vojnice žestoko oduprlo napadu 2. bataljona udarne brigade „Braće Radića“, a bataljoni koji su trebali spriječiti dolazak osovinskih snaga u pomoć razbježali su se kad je započeo osovinski protuudar pa je plan propao. Divizija se tad našla u opasnom položaju. Započelo je masovno dezertiranje boraca, navodno ih je oko 230 pobjeglo svojim kućama. Dezerteri su pronijeli glas o teškim uvjetima života u diviziji pa se ovaj prodor pretvorio u loš potez. Zbog toga su izvršene i smjene zapovjednog kadra, osobito u brigadi „Matija Gubec“. Predloženo je da se Tuđman imenuje komesarom brigade „Matije Gubec“, očito s ciljem da pokuša podići borbenu spremnost ove brigade. Ali stjecajem okolnosti na tu dužnost nikada nije nastupio. Nakon poraza kod Žutnice uspijevaju 23. travnja 1944. godine zauzeti Ivanec. Ali prilikom napada na Novi Marof 28. travnja 1944. godine opet dožive poraz. Pripadnici PTS-a Ustaške vojnice smjelim su ih protuudarom i pokretima nadigrali. Tad je teško ranjen politički komesar divizije Ivan Robić pa štab X. korpusa naređuje da ga mijenja Franjo Tuđman. Trideset druga divizija tijekom prve polovine svibnja 1944. godine nastavlja s brzim pokretima po zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja pokušavajući uništiti manje neprijateljske posade, ali je pritisak PTS-a i Ustaške vojnice, tada već prilično opremljenih tenkovima i motornim vozilima, neizdrživ pa stožer X. korpusa odluči diviziju izvući u razmjernu sigurnost Kalnika. Međutim, na putu povlačenja, pokraj Sudovca i Gornje Rijeke, dočekaju ih ustaše i gotovo rasprše čitavu diviziju. Divizija se povlači u rasulu, zapovjedne su veze potpuno pukle, a izgubili su i većinu krupnije vojne tehnike.

Tuđman obavlja dužnost političkog komesara 32. divizije sve do početka srpnja 1944. godine kada se s liječenja vraća Ivan Robić koji ponovo preuzima tu dužnost, a Tuđman napreduje i postaje član štaba X. korpusa NOVH-a. Štab je X. korpusa sad smješten u Čazmi gdje je i Tuđmanov ured. On više nije s jedinicama na pohodu već obavlja dužnost načelnika Personalnog odsjeka sa zvanjem političkog komesara brigade u rangu majora. S njegovim činom postoji izvjesna nejasnoća jer ga se u uredbi o odlikovanju od 3. rujna 1944. godine naziva potpukovnikom, najvjerojatnije zato jer je ranije obnašao dužnost političkog komesara divizije, a po Uredbi o zvanjima političkih komesara NOVJ- a od 22. travnja 1944. godine to zvanje ima rang potpukovnika. Uredba nije predvidjela i zvanje pomoćnika političkog komesara korpusa pa valjda zbog toga Tuđmana na ranim poslijeratnim fotografijama vidimo s oznakom čina političkog komesara brigade u rangu majora. U kolovozu 1944. godine u njegov ured, u Personalni odsjek štaba X. „zagrebačkog“ korpusa NOVH-a, dolazi mlada daktilografkinja, Zagrepčanka Ankica Žumbar, za koju će se nakon rata oženiti. Postrojbe X. korpusa tijekom ljeta i jeseni 1944. godine vode žestoke i sudbonosne bitke širom sjeverozapadne Hrvatske, od napada na Koprivnicu do obrane virovitičkog mostobrana. Tuđman sa štabom korpusa za to vrijeme uglavnom boravi u Čazmi koju partizani drže u svojim rukama sve do ožujka 1945. godine. Kako su u međuvremenu partizani zauzeli Beograd gdje započinje tijek stvaranja nove državne vlasti, GŠH i CK KPH odredio je izvjestan broj mladih perspektivnih kadrova za popunjavanje hrvatske kvote u središnjoj vlasti. Među njima je i Franjo Tuđman. Uskoro dobiva naredbu napustiti dosadašnju dužnost i javiti se Vrhovnom štabu u Beogradu. Iz Čazme odlazi 31. siječnja 1945. godine za Viroviticu. Dana 5. veljače 1945. godine napušta Viroviticu da bi se za nekoliko dana javio na dužnost u Vrhovnom štabu. Mada mladić od svega dvadeset i dvije godine s činom političkog komesara brigade u rangu majora, postavljen je za načelnika Kadrovskog odsjeka Personalnog odjeljenja Ministarstva obrane, na mjesto predviđeno za generalske činove. Njemu je nadređen, kao načelnik Personalnog odjeljenja, nitko drugi doli Aleksandar Ranković zvan Marko. Na tom položaju dočekao je i kraj Drugog svjetskog rata u svibnju 1945. godine.

Tijekom rata ili u prvim danima poraća odlikovan je Partizanskom spomenicom 1941.

Franjo je Tuđman tijekom Drugog svjetskog rata odlikovan dva puta. Odmah nakon što su iz SSSR-a 8. rujna 1944. godine stigla odlikovanja namijenjena pripadnicima partizanske vojske, odlukom Predsjedništva AVNOJ-a, na prijedlog Vrhovnog komandanta NOV-a i POJ-a, maršala Jugoslavije, Josipa Broza Tita, od 25. rujna 1944. godine, Franjo je Tuđman odlikovan Ordenom partizanske zvijezde III. reda za iskazanu „naročitu hrabrost i požrtvovanost u borbi“. Taj se ordenski znak danas čuva u obiteljskoj zbirci. Broj ugraviran na poleđini jest 3582. Ordenski je znak naknadno prepravljen tako što su mu uklonjeni izvorni vijak i matica, a zavarena igla radi jednostavnijeg pričvršćivanja na bluzu. U ono je vrijeme to bilo visoko odlikovanje, četvrto po redu važenja prema prvobitnom ukazu od 15. kolovoza 1943. godine. Kako su poslije rata propisi o odlikovanjima višekratno mijenjani i ljestvica se izmijenila pa su tri stupnja Ordena partizanske zvijezde završila negdje oko sredine. Tijekom rata ili u prvim danima poraća, a svakako prije rujna 1945. godine, politički komesar brigade u rangu majora, Franjo Tuđman, odlikovan je još i Partizanskom spomenicom 1941., odlikovanjem koje je kasnije čak izgubilo status odlikovanja mada je po povlasticama koje je donosilo i po političkom značaju bilo važnije od svih drugih. Ne raspolažemo podatkom o datumu uručenja spomenice, ali već na prvim poslijeratnim fotografija Franje Tuđmana, snimljenim u Beogradu vjerojatno tijekom rujna 1945. godine, zamjećujemo na prsima njegove bluze, pored Ordena partizanske zvijezde III. reda kojeg smo gore spomenuli, još i Partizansku spomenicu 1941. (prvi, ruski tip), Orden za hrabrost (domaće proizvodnje, drugi tip) te Orden zasluga za narod II. stupnja. Za ovaj zadnji ordenski znak, nosi broj 243, a znamo da mu je dodijeljen 3. rujna 1945. godine. Do kraja 1945. godine odlikovan je i Ordenom partizanske zvijezde II. stupnja, a kasnije i drugim odlikovanjima, no to nije tema ovoga članka. Napominjemo kako na fotografijama koje spominjemo Tuđman nosi odoru s oznaka činova političkog komesara brigade, a takva odora i oznake zadržani su u potrebi do 11. travnja 1946. godine. Dakle, to je krajnji mogući datum nastanka ovih fotografija. Tvrdnje novinara Darka Hudelista kako je Tuđman primio Partizansku spomenicu 1941. tek krajem ‘50-ih godina, i to unatoč protivljenju njegovih zagorskih suboraca, potpuna su neistina, slično kao i mnoge druge njegove konstrukcije motivirane mržnjom prema Tuđmanu i njegovom političkom radu.