General Mihajlo Lukić

Pavelićev general kako su ga nazivali partizani, a istodobno pravoslavac koji se izjašnjavao kao Hrvat, domobranski general Mi­hajlo Lukič po mnogočemu se tijekom Drugoga svjetskog rata nije uklapao u stereotipe. Roden je 1886. u Virju kao sin profeso­ra na Muzičkoj akademiji Darka Lukiča, koji ga je nakon završene gimnazije u Bjelovaru poslao u Višu školu za kadete u Karlovcu. Tada je bila odredena Lukićeva vojna karijera u tri države. Vojnu akademiju u Beču završio je ta­man na vrijeme da kao novope­čeni niži časnik prvi put stane na branik domovine, ovaj put Au­stro-Ugarske Monarhije. Nakon vojnog i političkog pada Beča i Budimpešte, Lukić se ubrzano počeo uspinjati u vojnoj hijerar­hiji Kraljevine Jugoslavije. Biva unaprijeđen u pukovnika, zapo­vijeda 26. pješadijskim pukom u Sisku, a 1931. u Francuskoj stječe vojnu izobrazbu o oklopnim vojnim sredstvima. Odmah potom na Vojnoj akademiji u Beogradu dobiva katedru za strategiju, na kojoj ostaje sve dok se još jedan veliki rat koji je harao Europom, nije zakotrljao i prema Balkanu. U čin generala unaprijeđen je početkom 1940., kako bi preuzeo Triglavski alpski odred, elitnu planinsku jedinicu u Sloveniji, gdje je 6. travnja 1941. dočekao njemačke trupe koje su nadirale iz Klagenfurta i Graza, odnosno talijanski napad sa zapada. Ne­majući nikakve šanse za drugači­ji ishod, a možda ni volje ni za što osim da sačuva živote svojih voj­nika, Lukič je svoj drugi rat u ka­rijeri izgubio u rekordnom roku.

Odmah po proglašenju NDH pri­javio se u Hrvatsko domobranstvo, gdje je kao iskusni 55-go­dišnji general ostavio najdublji trag. Do lipnja 1941. zapovijedao je Osječkom divizijom. Od srpnja do listopada 1941. iz Bihaća je zapovijedao Ličkim zdrugom, a iz tog razdoblja poslije će ga se prisjećati Titov general Jovo Po­pović. U zapisima u Prvoj ličkoj proleterskoj brigadi on je Lukića kao zapovjednika vojske kvislinš­ke države, doduše, „počastio" titulom Pavelićeva generala, ali je njegove akcije nazivao „pokuša­jem pacifikacije Like", očito ra­zlikuju ga od ustaških časnika na tom području kojima je poi­mence nabrajao zločine nad civi­lima. Istodobno je bio i časnik za vezu sa 2. talijanskom armadom. Velikim ratnim operacijama za­povijedao je tek od kraja 1941. do travnja 1943. kao zapovjednik 3. domobranskog zbora u Sarajevu. U tom je razdoblju bio u središtu najtežih bitaka u Bosni i Herce­govini te je vrlo često surađivao s Crnom legijom Jure Francetića.

Drugi svjetski rat bjesnio je pu­nom žestinom, pobjednik se nije naslućivao, a onda je u dobi od 57 godina general Lukić naglo umirovijen jer se protivio slanju hrvatskih vojnika u njemačke le­gije te na bojišta po SSSR-u.

Kad je riječ o osobnom životu, spominje se da se Lukić s pro­glašenjem Hrvatske pravoslavne crkve u lipnju 1942. počeo izjaš­njavati kao član te konfesije. Kraj rata dočekao je u Zagrebu kao umirovljenik. Uz njegovo se ime nikada nije vezivao nijedan zio­čin, no komunističke su ga vlasti zbog suradnje s neprijateljem osudile na 10 godina zatvora. Po­milovan je nakon odsluženih pet godina te je u Zagrebu živio do smrti 1961. godine.