Pavelićev general kako su ga nazivali partizani, a istodobno pravoslavac koji se izjašnjavao kao Hrvat, domobranski general Mihajlo Lukič po mnogočemu se tijekom Drugoga svjetskog rata nije uklapao u stereotipe. Roden je 1886. u Virju kao sin profesora na Muzičkoj akademiji Darka Lukiča, koji ga je nakon završene gimnazije u Bjelovaru poslao u Višu školu za kadete u Karlovcu. Tada je bila odredena Lukićeva vojna karijera u tri države. Vojnu akademiju u Beču završio je taman na vrijeme da kao novopečeni niži časnik prvi put stane na branik domovine, ovaj put Austro-Ugarske Monarhije. Nakon vojnog i političkog pada Beča i Budimpešte, Lukić se ubrzano počeo uspinjati u vojnoj hijerarhiji Kraljevine Jugoslavije. Biva unaprijeđen u pukovnika, zapovijeda 26. pješadijskim pukom u Sisku, a 1931. u Francuskoj stječe vojnu izobrazbu o oklopnim vojnim sredstvima. Odmah potom na Vojnoj akademiji u Beogradu dobiva katedru za strategiju, na kojoj ostaje sve dok se još jedan veliki rat koji je harao Europom, nije zakotrljao i prema Balkanu. U čin generala unaprijeđen je početkom 1940., kako bi preuzeo Triglavski alpski odred, elitnu planinsku jedinicu u Sloveniji, gdje je 6. travnja 1941. dočekao njemačke trupe koje su nadirale iz Klagenfurta i Graza, odnosno talijanski napad sa zapada. Nemajući nikakve šanse za drugačiji ishod, a možda ni volje ni za što osim da sačuva živote svojih vojnika, Lukič je svoj drugi rat u karijeri izgubio u rekordnom roku.
Odmah po proglašenju NDH prijavio se u Hrvatsko domobranstvo, gdje je kao iskusni 55-godišnji general ostavio najdublji trag. Do lipnja 1941. zapovijedao je Osječkom divizijom. Od srpnja do listopada 1941. iz Bihaća je zapovijedao Ličkim zdrugom, a iz tog razdoblja poslije će ga se prisjećati Titov general Jovo Popović. U zapisima u Prvoj ličkoj proleterskoj brigadi on je Lukića kao zapovjednika vojske kvislinške države, doduše, „počastio" titulom Pavelićeva generala, ali je njegove akcije nazivao „pokušajem pacifikacije Like", očito razlikuju ga od ustaških časnika na tom području kojima je poimence nabrajao zločine nad civilima. Istodobno je bio i časnik za vezu sa 2. talijanskom armadom. Velikim ratnim operacijama zapovijedao je tek od kraja 1941. do travnja 1943. kao zapovjednik 3. domobranskog zbora u Sarajevu. U tom je razdoblju bio u središtu najtežih bitaka u Bosni i Hercegovini te je vrlo često surađivao s Crnom legijom Jure Francetića.
Drugi svjetski rat bjesnio je punom žestinom, pobjednik se nije naslućivao, a onda je u dobi od 57 godina general Lukić naglo umirovijen jer se protivio slanju hrvatskih vojnika u njemačke legije te na bojišta po SSSR-u.
Kad je riječ o osobnom životu, spominje se da se Lukić s proglašenjem Hrvatske pravoslavne crkve u lipnju 1942. počeo izjašnjavati kao član te konfesije. Kraj rata dočekao je u Zagrebu kao umirovljenik. Uz njegovo se ime nikada nije vezivao nijedan ziočin, no komunističke su ga vlasti zbog suradnje s neprijateljem osudile na 10 godina zatvora. Pomilovan je nakon odsluženih pet godina te je u Zagrebu živio do smrti 1961. godine.
