Glavni nadzornik obrane „tvrđave Europe“ i invazija

Kao što je već poznato, Rommelova akcija u Italiji trajala je kratko, a njegovo buduće područje djelovanja trebalo je biti na Zapadu. Dana 30. listopada 1943. general Alfred Jodl, načelnik Pothvatnog stožera Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta, predložio je da se Rommelu povjeri obrana na Zapadu kako bi se spriječila invazija koje su se Nijemci pribojavali. Rommel je imao malo prijatelja u Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta i Glavnom stožeru vojske. Načelnik Vrhovnogzapovjedništva Wehrmachta general-feldmaršal Wilhelm Keitel  5. studenoga 1943. napisao je Vrhovnom zapovjedniku Zapada, generalu-feldmaršalu Gerdu von Rundstedtu: „S Rommelom je teško jer se nerado podređuje. U Africi je bio posve samostalan, ali ja mislim da ste vi jedini čovjek kojemu će se on pokoriti“. Pokazalo se da je to bila pogrešna procjena. I Hitler je oklijevao povjeriti operativne zadaće feldmaršalu koji je tako rado proturječio. Tako je „Posebna zapovijed – Zapad“, koju je Rommel dobio 5. studenoga 1943., najprije glasila: provjera stanja obrambenih priprema, izrada prijedloga za napad na neprijatelja koji se iskrcao. Zapovjedni kaos u Trećem Reichu dobio je još jednu „sastavnicu“ te ponovno u potpunosti došao do izražaja: na novoj dužnosti Rommel je izravno bio odgovoran Hitleru, a njegov stvarni nadređeni, vrhovni zapovjednik Zapada von Rundstedt sveden je na nominalnog zapovjednika. Paralela u odnosu prema talijanskom maršalu Basticku od prije samo godinu dana sama se nametala. „Engleske su novine pune hvale za generala Rommela. To je znak da se ne osjećaju dobro u svojoj koži, u Engleskoj se protivnika hvali samo onda kad gubite jer tako lakše opravdavate svoj poraz.“ Zapisao je Joseph Goebbels u svoj dnevnik 20. prosinca 1943. godine. Goebbels nije ništa znao o Rommelovim zadaćama i njegovu posebnom položaju u zapovjednom lancu. Rommel nije dobio konkretne ovlasti za donošenje odluka koje bi bile potrebne za borbu protiv protivnika u slučaju njegova iskrcavanja. Sve je ostalo na nejasnom obećanju da će na početku invazije i on dobiti operativne zapovjedne ovlasti.

Rommel se dao na posao s uobičajenim poletom. Prepun želje za akcijom 18. prosinca 1943. piše supruzi: „Svim snagama laćam se nove zadaće koju ću pokušati uspješno riješiti." U tom kao i u mnogim sljedećim pismima bio je optimističan. „Gotovo sam siguran da ćemo uspjeti." Činilo se da zatečena situacija opravdava takav optimizam. Za obranu od protivničkog napada na Zapadu, na papiru je bilo raspoloživo 1,300.000 vojnika.

Vojnoj skupini B u svibnju 1944. podređene su 7. i 15. vojska te Vojni zapovjednik Nizozemske (ukupno: 24 pješačke i pet oklopnih divizija). Pod Rommelovim je zapovjedništvom tada bilo oko 330.000 vojnika. No većim dijelom to nisu bile svježe postrojbe, nego postrojbe iscrpljene od borbi na Istočnom ratištu, koje su na Atlantik premještene radi „odmora“, a u stvarnosti radi preustroja i popune. U usporedbi s onim što se svakodnevno odigravalo na Istočnom ratištu, Zapadno se ratište vojnicima moralo činiti poput raja. Rommel se svojim ljudima obraćao pun optimizma: „S obzirom na naše snažne utvrde,izvrsno raspoloženje naših postrojbi, novo naoružanje i borbena sredstva koja su nam dana, potpuno mirni možemo očekivati događaje koji slijede“. U užem je krugu Rommel bio skeptičan i bolno iskren. Trijezna analiza zatečenog stanja realnom je Rommelu ubrzo pokazala da nema razloga za optimizam. Već je prilikom dolaska u Francusku u razgovoru sa svojim stožernim časnicima rekao: „Logistika nam je slaba i nema izgleda za poboljšanje“. Berlin mu je obećao dodatnih tisuću lovaca ako dođe do invazije, ali iskustva koja su Rommel i drugi vojni zapovjednici imali sa sličnim velikodušnim Göringovim obećanjima nisu bila nimalo ohrabrujuća. U tim odlučujućim danima na raspolaganju je bilo samo 500 borbeno spremnih zrakoplova, a 3. zračna flota razmještena u sjevernoj Francuskoj imala je tih dana u ispravnom stanju samo 70 lovaca i 90 bombardera. Veliki dijelovi Rommelu podređenih postrojbi bili su jedva motorizirani i nedovoljno naoružani. Ako bi se protivnik uspio probiti kroz obalni pojas, teško bi ga se ponovno potisnulo u more, Rommel je to odmah shvatio. Njegov zaključak je bio: „Obrana se može i mora organizirati na samoj obali“. Njegovo su glavno oružje postale mine: „Želim mine protiv ljudi, tenkova, padobranaca, želim mine protiv brodova i desantnih čamaca."

Za razliku od čudotvornog oružja koje je nacistička propaganda naveliko najavljivala, ovog je oružja doista i bilo u ogromnim količinama te je Rommel njime namjeravao ostvariti čudo uspješnog sprečavanja savezničkog iskrcavanja. Rommel se sjetio sjeverne Afrike gdje ga je njegov britanski protivnik prilikom napada na Tobruk dugo zadržavao upravo minama. Procjenjivao je da su Britanci u pustinjski pijesak zakopali gotovo milijun mina. A ovdje? U Francuskoj je već bilo postavljeno 1 700 000 mina, no to je bilo na području koje je bilo daleko veće od bojišta oko Tobruka. Rommel je što prije želio nadoknaditi sve što je dotad bilo manjkavo, a najviše utvrđivanje obalne crte. U uporabi podvodnih tenkovski prepreka, ograda od bodljikave žice, obalnog topništva s topovima najvećih kalibara te ponajviše „Rommelovih šparoga“ („Rommelspargel“) ponovno su do izražaja došle maštovitost, organizacijska spretnost i probojnost umjetnika motiviranja. Riječ je o originalnom izumu „najvećeg inženjera svjetskog rata", kako je svojeg zapovjednika opisao general Meise (zapovjednik opkopara Vojne skupineB). Dok je u sjevernoj Africi to bila drvena „nadgradnja“ na Volkswagenovim terenskim automobilima, koje su protivnika trebale preplašiti iz daljine, u sjevernoj Francuskoj to su bile duge „šipke“ zabodene u tlo na čijim vrhovima su se nalazile mine, a koje su trebale otežati iskrcavanje. Radne postrojbe načičkale su stotine takvih „šipki“ po poljima iza nasipa. Dugačke daske u pravilnim razmacima zabijene u tlo trebale su spriječiti slijetanje teretnih jedrilica i tako otežati opskrbu iz zraka.

Mine su trebale biti nevidljiva, ali teško savladiva barijera. U tom je trenutku na raspolaganju bilo još 600.000 nepostavljenih mina. Pitanje je bilo kamo s njima? Odgovor na pitanje izazvao je načelne probleme koji su bitno otežali Rommelov posao: kaos mjerodavnosti i razilaženje u mišljenjima između Rommela i visokog vojnog vodstva koje je išlo  do vrhovnog zapovjednika Wehrmachta Adolfa Hitlera.

Nijemci nisu znali ni gdje ni kad će se Saveznici iskrcati, pa se nisu mogli složiti oko jedinstvene obrambene strategije. Rundstedt je očekivao iskrcavanje kod Calaisa i protivnika je namjeravao pustiti da se probije do obale i tek ondje razbiti njegove postrojbe - stari recept za uspjeh po načelu vođenja bitke opkoljavanjem. Rommel, naprotiv, nije dvojio da se protivnik koji se iskrca mora odmah napasti i potisnuti u more. Različite analize dovele su do različitih strategija. Budući da Hitler nije donio konačnu odluku, velik se dio njemačkog vojnog zapovjedništva bavio samim sobom. Kompromisi oko kojih su  se složili nakon poduljeg prepiranja, nisu koristili ni jednoj strani. Rommel je bio u neprestanim razmiricama s general-pukovnikom Hansom von Salmuthom, zapovjednikom 15. vojske jer njegovi ljudi nisu mogli postavljati mine onako brzo kako je to želio feldmaršal. Petnaest kilometara mina dnevno, glasila je već tada preambiciozna zapovijed koju je von Salmuth izdao svojim ljudima. „Neka umjesto 15 bude 30“, Rommelov komentar bio je više kratka zapovijed. Zapovjednika Vojne skupine B, koji je von Salmutha smatrao „lijenim", vlastiti su generali upozorili da program utvrđivanja obale zapovjednike tjera u ludilo. Ništa manje žestoke rasprave Rommel je vodio i s generalom oklopnih postrojbi Leom Geyrom von Schweppenburgom, zapovjednikom Oklopne skupine „Zapad“ koji je pod svojim zapovjedništvom imao većinu oklopnih postrojbi, a bio je podređen Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta. Rommel je navedene oklopne postrojbe želio uvezati u obalni obrambeni sustav. Plan Geyra von Schwepenburga bio je da zaustavi postrojbe Saveznika te operacijama na velikom području unutrašnjosti uništiti protivnika koji  se iskrcao. O tom važnom pitanju  von Rundstedt je donio odluku drukčiju od Rommelove. Još je jednom napravljen kompromis: oklopne divizije će se „raspodijeliti“ jedan dio će ostati u blizini obale, kako je to zahtijevao Rommel, a drugi dio će se razmjestiti u unutrašnjosti. Bio je to nadasve loš kompromis koji je još više rascjepkao postojeće obrambene snage.

Ono što je uz punu pomoću „Organizacije Todt“ (poluvojna državna graditeljska organizacija) neumorni Rommel postigao samo u pola godine, pobudilo je poštovanje i u njegovih kritičara čak je i von Salmuth morao priznati: ,,S feldmaršalom Rommelom započela je nova faza“. U svibnju mu je Hitler čestitao na njegovim uspjesima, ali nije mu poslao pomoć koju je tražio. Rommel je bio u stanju ostvariti samo dio svojih planova jer su mu uskratili potrebni materijal i nužne dodatne oklopne divizije. „Zbog lošeg vremena u sljedeća dva tjedna ne računa se na protivničke akcije“, izjavili su njemački meteorolozi 4. lipnja 1944. Njemačka strana nije pogriješila samo u vremenskoj prognozi. Tomu su se pridružili i vješti manevarski trikovi i savršena priprema Saveznika te njemačke pogrešne procjene, nesavjesnost, oklijevanje i nadasve zapovjedni kaos.

Navečer 5. lipnja 1944. načelnik Izvještajnog odjela (Ic) stožera 15. vojske, potpukovnik Hans Meyer, u jednoj emisiji BBC-a čuo je drugu strofu pjesme „Chanson d' automne“: „Ranila mi je srce svojom melankolijom“. Bio je to signal francuskom pokretu otpora da će invazija započeti u sljedeća dva dana. Te i druge šifrirane poruke upućene iz Londona francuskom pokretu otpora Nijemci nisu uzimali dovoljno ozbiljno. U Engleskoj je više od 2,800.000 vojnika čekalo da krene u napad na „tvrđavu Europu“. S više od 3.400  bombardera i 5.400 lovaca Saveznici su trebali gotovo neograničeno zagospodariti zračnim prostorom, a više od 6.000 brodov različitih veličina bilo je spremno postrojbe prebaciti preko Kanala. Šestog lipnja 1944. godine bio je „Dan D“, dan odluke za njemačko Zapadno ratište kojim je započeo pothvat „Overlord”. Njemački zapovjedni vrh u tim se odlučujućim satima isticao svojom odsutnošću: general-pukovnik Hans von Salmuth (zapovjednik 15. vojske) bio je dva dana u lovu, dok je general-pukovnik Friedrich Dollmann (zapovjednik 7. vojske) upravo u Rennesu prisustvovao zapovjedno-stožernoj vježbi. Zapovjednik 21. oklopne divizije general-poručnik Feuchtinger bio je na odsusutvu u Parizu.

Hitler je spavao i naredio da ga ne bude prije 15 sati. Kad je stigla vijest o invaziji, general Jodl je bio uvjeren da je to manevarski trik Saveznika. General-feldmaršal von Rundstedt je, istina, zahtijevao da mu na raspolaganje stave oklopne divizije zadržane u unutrašnjosti, ali je trebao Hitlerovu suglasnost. Kad je Hitler u kasnim popodnevnim satima 6. lipnja ponovno preuzeo zapovijedanje Wehrmachtom odmah je naredio „čišćenje" mostobrana. Mislio je kako je iskrcavanje taktički manevar koji je trebao skrenuti pozornost od stvarne invazije na drugom mjestu. U skladu s tim zabranio je angažiranje snaga rasterećenja (oklopnih divizija), koje su pasivno morale promatrati kako se njemačke postrojbe u Normandiji unatoč snažnom otporu moraju povlačiti pred nadmoćnim desantnim snagama. Gdje je bio Rommel? Drugi put u svojoj karijeri u odlučujućim trenucima Rommel nije bio na bojištu: listopada 1942., kad su Montgomeryjeve postrojbe probile njemačke položaje kod El Alameina, radi oporavka je boravio u domovini, a dvije godine poslije slavio je suprugin rođendan kod kuće u Herrlingenu. Kad ga je načelnik njegova stožera, general- bojnik Hans Speidel, obavijestio o iskrcavanju na obali, zapovjednik Vojne skupine B odmah se vratio u svoj stožer u La Roche- Guyon kako bi nadoknadio ono što je propušteno u prvim satima invazije. Sljedećih dana i tjedana nije se odlučivalo samo o sudbini Njemačke, nego i o Rommelovoj sudbini, u kojoj se zrcalila neodlučnost cijeloga njemačkog vojnog vodstva.

General-feldmaršal Erwin Rommel odmah po dolasku u svoj stožer zatražio je da se u protunapad prema obali upute 12. SS oklopna divizija i 130. nastavna oklopna divizija (130. Panzer-Lehr Division).Međutim, zahtjev je odbijen jer je Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta još uvijek smatralo da je to samo „napad zavaravanja“ i da glavni udar slijedi u području Pas-de-Calaisa. Budući da su Saveznici bili izloženi samo sporadičnim njemačkim protunapadima uspjeli su nekoliko prvih dana invazije osigurati sve mostobrane osim „Omahe“. Rommel je osobno otišao u područje Caena te se sam uvjerio u težinu borbi koje su se tu vodile. Samo protunapadom Borbene skupine„von Luck“ iz sastava 130. nastavne oklopne divizije zaustavljen je britanski prodor kod Caena već prvih dana invazije. Rommel je ponovno zahtijevao slobodu djelovanja te podčinjavanje svih oklopnih postrojbi njegovu zapovjedništvu. I ponovno je odbijen, ovaj put osobno od Hitlera.Najbolje postrojbe pod zapovjedništvom Rommela, kao što je bio I. SS oklopni zbor, pokušavale su „gurnuti“ Saveznike natrag u more, ali u uvjetima apsolutne savezničke zračne premoći to je bilo jednostavno neizvedivo bez obzira na krajnje napore vojnika pod Rommelovim zapovjedništvom. Svakim danom saveznički mostobran postajao je veći i na njemu se nalazilo sve više savezničkih vojnika. Do sredine srpnja 1944. njemački položaji bili su pred raspadom.

U ranim poslijepodnevnim satima 17. srpnja 1944. Rommel se sa svojim stožernim automobilom B iz posjeta stožeru SS generala Seppa Dietricha, zapovjednika I. SS oklopnog zbora, kada je kod mjesta, ironičnog naziva, Sainte- Foy-de-Montgomery, njegovo automobil napao britanski lovački zrakoplov. Vozač je ubrzao želeći se maknuti s otvorene ceste u obližnju šumu. Međutim, u tom trenutku ga pogađa zrno ispaljeno iz zrakoplova te gubi nadzor nad vozilom koje se zabija u drvo pokraj puta. U trenutku naglog skretanja vozila uslijed gubitka nadzora, general-feldmaršal Rommel ispada iz jurećeg vozila i zadobiva posjekotine na lijevoj strani lica od vjetrobranskog stakla te tri teže povrede lubanje uslijed pada iz vozila. Feldmaršal je odmah prebačen u obližnju poljsku vojnu bolnicu, a potom u vojnu bolnicu u Pariz te ubrzo na daljnji oporavak kući. Nikada se više nije vratio na bojište, a ova tragedija označila je i konačni put feldmaršala jer samo tri dana kasnije eksplodirala je bomba u „Vučjoj jazbini“.