Poslije svoga prvog poraza kod Kolina tijekom Sedmogodišnjeg rata pruski vojskovođa i kralj Fridrich II. povukao se, a u rujnu 1757. krenuo je prema francusko-carskoj vojsci u Saskoj. Time je ostao otvoren i nebranjen prostor prema pruskoj prijestolnici Berlinu što je odlučilo iskoristiti austrijsko zapovjedništvo. Za taj pothvat prikupljen je odred od 5100 vojnika sastavljen od kirasira, husara, linijskog pješaštva te krajišnika Slunjske i Gradiške pukovnije uz potporu šest topova.
Odred pod zapovjedništvom generala Andreasa Hadika krenuo je 11. listopada 1757. iz mjesta Elsterwerde i za pet dana stigao pred Berlin usput ostavivši oko 2000 vojnika za osiguranje komunikacije. Berlin je bio okružen samo palisadama, a branio ga je slab garnizon od 4000 vojnika, uglavnom gradske milicije, pa je zapovjednik general Rochow evakuirao kraljevsku obitelj i blagajnu u Spandau. Nakon odbijenog poziva za predaju Hadik je poslao četiri krajiške satnije uz potporu dvaju topova pod zapovjedništvom pukovnika Rieda u napad preko rijeke Spree na Šleska vrata, a istodobno su dvije krajiške satnije dvama topovima napale viseći most kod predgrađa Stralau. Jedan sretan hitac pogodio je lanac koji je držao most pa se on spustio te su preko njega krajišnici jurnuli u grad. S druge strane Hadik se uspio s krajišnicima, husarima i kirasirima probiti kroz Šleska vrata. Berlin je morao isplatiti kotribuciju od
235.000 talira, a Hadik je zatražio i tucet čuvenih berlinskih rukavica kao poseban dar kraljici Mariji Tereziji.
Sljedećega dana čuvši za dolazak pruskih snaga generala Moritza i Seydlitza, Hadik se u pet ujutro povukao iz Berlina i nakon šest dana ponovno se vratio u austrijske redove. Andreas Hadik za svoj je uspjeh bio nagrađen jednim od prvih ordena, Velikog križa novoustoličenog Reda Marije Terezije te dobio čin feldmaršala i kasnije postao grof.