Heroj Domovinskog rata - Mile Blažević Čađo

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Dvor bilo je oko osam­deset šest posto Srba, a Hrvata samo 9,2 posto. Onih 4-5 posto izjasnili su se Jugoslave­nima. Hrvati u najvećem broju žive u sedam pounjskih naselja uz rijeku Unu. Srpska naselja su na obroncima Zrinske i Trgov­ske gore. Nasuprot hrvatskim naseljima preko Une u Bosni, sada Republika Srpska, također žive Srbi. Dakle Hrvati su sa svih strana bili okruženi Srbima i su­luda je pomisao kako je ta šaka Hrvata mogla ugrožavati takvu nadmoćnost Srba. Srbi su govo­rili o ugroženosti, ali iz ćiriličnih napisa kojih je u Dvoru bilo na svakom koraku moglo se zaklju­čiti suprotno. Najbrojniji su bili oni "Ovo je Srbija!".

Strah kod Hrvata stvarali su i sami čuvari reda, ondašnja mi­licija. Još 1990. godine noću su pucali i bacali eksploziv, primje­rice u Strugi Banskoj. Treba reći da su pounjske Hrvate prozivali ustašama čak i oni s kojima su do jučer jeli i pili. Razumljivo je da su se pojedinci kojima se pu­calo po kućama, a koji su bili u HDZ-u, žalili miliciji u Dvoru. No ništa se nije poduzelo. Postalo je još napetije kada su milicajci Mi­licijske stanice Dvor odbili obući odore i prihvatiti obilježja hrvat­ske policije. Sva ta provociranja trebala su biti izazov Hrvatima da se poč­nu braniti, no svjesni da za to nemaju mogućnosti, zatražili su pomoć MUP-a da ih zaštiti od te četničke napasti. Da bi se to i po­stiglo, uspostavljena je u domu u Kozibrodu Policijska isposta­va Policijske postaje Hrvatska Kostajnica. Bilo je to u ponedjeljak 24. lipnja 1991. godine na blagdan svetoga Ivana Krstitelja. Kako prijašnje provokacije nisu urodile plodom, uspostava Policijske ispostave poslužila im je kao izgovor da otvoreno napad­nu susjede Hrvate. Istoga dana sazvana je Skupština općine Dvor, čiji je predsjednik bio Simo Rajšić, koja donosi odluku da se policija mora odmah povući ili će se u suprotnome dići sav srpski narod i silom je otjerati.

Tako su Srbi unaprijed pripre­mljeni napali svih sedam po­unjskih naselja. Dakle, nisu te četničke horde napale samo Po­licijsku ispostavu u Kozibrodu. Prije tih događanja Općinska skupština, također pod presje­danjem predsjednika Rajšića,  donijela je odluku o pristupanju općine Dvor takozvanoj Republi­ci Srpskoj Krajini. Normalno da se hrvatska policija nije povukla i pounjske Hrvate ostavila na nemilost dojučeraš­njih susjeda koji su pokazali svoje pravo lice. Tako, Pounjci okruže­ni sa svih strana, jer pucalo se i iz Bosne, odolijevaju četničkim na­padima do 26. srpnja. Tih trideset dva dana zapravo bilo je pravo mučenje Pounjaca jer im četnici, koji su se ukopali na uzvisinama iznad naselja i imali ih kao na dlanu, rafalnim pucnjevima u kasne noćne sate nisu dali mirno spavati, a istom takvom paljbom u rano jutro kao da su najavljivali buđenje. Dana 15. srpnja, kada su prvi put u 16.30 sati započeli granatiranje svih sedam naselja, nastaje pravi pakao. Bilo je i ra­njenih. Nisu gađali vojne ciljeve, jer ih nije ni bilo, već su onako nasumce ispaljivall minobacač­ke granate kalibra osamdeset dva milimetra.

Tako je bilo do 26. srpnja kada su četnici, akcijom nazvanom Žaoka, krenuli u konačni obra­čun s Pounjcima. Točno u deset sati ujutro na hrvatska naselja ispaljeno je stotine granata. Iz Dvora četnici su krenuli prema prvom pounjskom naselju Za­mlača. Upavši u selo, od civila koji se nisu uspjeli skriti stvorili su živi štit i tjerali ga ispred sebe poljem prema Strugi Banskoj. Put od oko dva kilometra hodali su do popodnevnih sati kada su ušli u selo. Hrvatski branitelji bili su na teškom iskušenju. Nisu pu­cali strepeći za živote civila koje su četnici koristili kao živi štit. Imali su i improvizirano oldopno vozilo, zapravo kamionet oblo­žen čeličnim pločama, na koji su postaviIi sto dvadeset milimetar­ski minobacač i trocijevni pro­tuzrakoplovni top. Ispred sebe su razarali i palili kuće i gospo­darske objekte, ubijall i silovali tko se nije uspio skriti. Sporo su napredovali, ali primaknuli su se središtu sela do potpornoga zida iza kojega je u zaklonu čekao he­roj Mile Blažević Čađo, pedese­tak metara od svoje kuće u kojoj su mu bili žena i djeca. Kada se to oklopno vozilo primaknulo, Čađo je opasan eksplozivom i ručnim bombama skočio na vo­zilo i žrtvujući sebe uništio vozilo i posadu.Tim svojim djelom Čađo je spriječio daljnje napredovanje četnika, jer ostavši bez oklopnog vozila povukli su se prema Dvoru - rekao nam je Milan Begić koji je skupljao raznesene komade Čađina tijela u krugu pedesetak metara.